jj910

jj910

petak, 15. srpnja 2016.

WAY TOO LATE OQT REVIEW

Well done lads!

Nikad sretniji nisam bio nakon jedne totalno promašene prognoze. Ali ne možeš me kriviti. Bez nekoliko standardnih igrača, sumnjivom selekcijom i trenerom te nezgodnom tradicijom (koja kaže da nikad nismo pravi kada treba) nije se puno ni moglo očekivati. Da se opet igra, opet bi stavio Grke i Talijane za favorite. Ali to je sad nebitno, Hrvatska ide u Rio, a evo i kako smo došli tamo u prikazu dvije nokaut utakmice i završnim osvrtom. Utakmice sam opet morao pogledati u snimkama preko Youtubea jer je adrenalin bio prevelik dok se gledalo uživo da bi išta zapisivao što se događa na terenu.

GRČKA

Mogu zamisliti Petrovića kako u svlačionici prije utakmice dok daje savjete igračima urla poput Van Gundyja: „We just form a fucking waaaaal!“ To smo i napravili, zidine u našem reketu bile su poput onih nekada u Pireju. Grci su mogli samo gledati hrvatski bedem a sve što su šutnuli prema obruču dodatno ga je utvrđivalo jer su ionako bacali cigle. Odlična priprema utakmice: 1) Calathesu idi ispod picka i tako neutraliziraj njegovu najbolju vještinu i natjeraj ga na šut; 2) Giannisa pusti da šutira koliko god želi s perimetra; 3) umjesto da njih striktno pokrivaš pomozi u reketu s tijelima da ne gubiš na skoku 4) kad god imaš šansu nakon skoka trči.

Dobro, u gameplanu sigurno nije bilo da pogodiš prvih 198 šuteva koje si uputio na obruč ali veliki plus za stručni stožer koji nije komplicirao s taktikom. Jednostavno su odabrali 2 igrača gdje će preuzeti koncepcijski rizik svjesni limita naše obrane i to je to. Calathes nije idealan šuter i ne treba ga hedgeati (što bi Repeša i Peras definitivno odlučili jer je to njihov trademark), Giannis uopće nije šuter, bolji je na ulazu i razigravanju pa ga ne treba striktno pokrivati. Jednostavna i praktična strategija bez puno mudrovanja, svaka čast.

Broj 4) je došao sam od sebe, Bogdanović i Simon su odmah u startu nakrcali Grke tricama uglavnom iz tranzicije a na postavljene napade Simon vrti pick s Bilanom i to izgleda čak ok. Katsikaris nakon 12:3 zove timeout svjestan da s 3 minus šutera na parketu nema šanse (Perperoglou i Agravanis te neće dobiti sami), od kojih su dvojica Calathes i Giannis koji se nisu proslavili ni u kreaciji, a Nick je upao u probleme i s penalima. Trećeg, Koufosa, povlači iz igre i uvodi Bourousisa ne bi li malo s njegovim stretch kvalitetama i boljom igrom u postu dobio iskru u napadu. Ioannis ipak ne čini nikakvu razliku jer ga Hrvatska udvaja, logično, opet se riskira s ne-šuterima, pa Katsikaris vuče nove poteze. Calathes, Agravanis, Perperoglou su out, u igri su Thanasis, Mantzaris i Papapetrou s Giannisom i Bourousisom. To je već postava koja ima napadačkog potencijala koji se odmah ukazuje kroz Papapetrouove dvije trice, a slabiji od braće Ante hvata 2 skoka u napadu koristeći nadmoć u atleticizmu i fizikalijama u odnosu na čuvara pa se Grci stabiliziraju u igri. To im svejedno nije dovoljno jer je Šarić raspoložen na drugoj strani i Hrvatska vodi nakon prve 31:13.

U drugoj Petrović ne teren šalje petorku Stipčević, Simon, Hezonja, Šarić, Bilan, a Katsikaris se drži Thanasisa, Giannisa i Papapetroua ali vraća Koufosa i Calathesa. Calathes nastavlja s nervozom i sada već ima 3 penala skupljena i odlazi na hlađenje, a Grci su čak i u bonusu nakon dvije i pol minute što Hrvatska izvrsno koristi za odlazak na +24.

Tu se Petrović malo zaigrao. Odmara Šarića, a u igri je Šakić (zašto pak ne Arapović nejasno mi je) koji ima valjda jednostavan zadatak, skupiti 2-3 faula i vratiti se na klupu. U dvije minute ja skupio točno tako 3 prekršaja, a Giannis je preko njega i Simona zabio kad se sjetio. Grci rade 6:0, sada je timeout Hrvatske i z zadnjih 6 minuta vraćaju se starteri na parket. Međutim, iako se obrana nekako i drži na okupu, napad Hrvatske postaje bolan za gledanje. Nestalo je protočnosti, igre na extra pass, trke, dobrog čitanja obrane. Trica je stala, morala je, suludo je bilo očekivati da se ritam iz prve četvrtine može nastaviti ali to i nije problematično. Problematično je što nam se igra raspala. Ok, šut će te izdati i onda je teško imati igru, ali definitivno je problem kada se lopta počne cariniti i igrati 1 na 5 (Bogdanović, Šarić), moraš šutirati s istekom napada (Hezonja) ili se lopta odbija od tebe kao da si paraplegičar (Bilan).

E sad, isto kao što smo mi po defaultu i hrvatskoj navici morali gore tako su i Grci morali bolje, premda nisu ništa posebno napravili. Koufos je nešto zabio u reketu, Perperoglou s perimetra, napravili su manje tehničkih grešaka uz vidno agresivniju obranu i eto ih na -10. Sranje u najavi činilo se.

Treću Katsikaris počinje s all-in pretpostavkom. Treba razigrati Giannisa i zato ga stavlja na četvorku pored Bourousisa a na perimetru su najraspoloženiji šuteri iz prvog poluvremena – Papapetrou i Perperoglou, uz Calathesa. Hrvatska je sa starterima, koji opet imaju isti problem u nastavku. Trice ne ulaze, Bogdanović promašuje nekoliko otvorenih, a rutiner Perperoglou stvara probleme energijom u napadu, posprema nekoliko zicera na obruču kao da nije jednodimenzionalni korner-tricaš, a konačno se budi i Bourosusis koji pogađa tricu i jedan šut s poludistance i eto nam nove utakmice. Nakon treće Hrvatska ima samo +3.

52:49 stajalo je dobre 2 minute na semaforu u četvrtoj dok Bogdanović napokon ne zabija ulaz, a kada Hezonja na centru krade loptu Giannisu koji je „okrunio“ svoju prelošu utakmicu i Hrvatska ide na +7 to je bilo to. Grci su potrošeni od hvatanja zaostatka, nemaju dovoljno „vatrene“ moći da se opet vraćaju, a nositelji igre su im pogubljeni. U najavi sam napisao da je Giannis novi Batum, samo još uvijek nedovoljno izbrušen. Jebiga, ne možeš Ferrarija voziti po dalmatinskim kaletama. Dok ne omekša ruku teško je od njega očekivati da bude nosioc Grčke. Obrambeno, kao sekundarni play i nekakav missmatch može i sada povući, ali dok u rukama nema 20-ak poena kad se sjeti na ovakvim turnirima teško da će biti spreman preuzeti Spanoulisovu rolu. Zonske obrane, centar parkiran u reketu i dimenzije terena trenutno su dosta velika prepreka za njega i njegov ipak limitirani skillset.


Uglavnom, zadnje minute Petrović odlučuje igrati bez playa pa je zato Hezonja na terenu i upravo on presuđuje Grcima s nekoliko ulaza u kojima iznuđuje bacanja, a kada mu se priključio Šarić već se moglo početi razmišljati o Talijanima.













ITALIJA

A evo nam opet i Talijana koji su se sretno i spretno pa i uz malu pomoć sudaca provukli u prvoj utakmici, ničim pokazavši da su u punom sastavu i s Messinom za komandama izraziti favoriti turnira. Hrvatska opet radi lijepe prilagodbe. Petrović i štab promijenili su malo defanzivne matchupove u odnosu na prvu utakmicu. Ovaj put je Ukić a ne Simon ili Bogdanović na Belinelliju što je logično jer Roko je najbolji hrvatski defanzivac na lopti koja je u slučaju Talijana stalno kod Bellija. Na Hackettu je sada Bogdanović u početku, a na Gentileu Simon. Petrović i ekipa opet primjenjuju istu strategiju kao protiv Grčke: ignoriraju se dva streaky (streaky je preblag izraz za Hacketta) šutera kod Talijana da bi se zatvorio reket i ulazi Talijana kroz pick and roll i izolacije.

Nervozno na obje strane u uvodu, očekivano za ovakvu utakmicu. Hrvatska kao da se olako odlučuje za šuteve preko ruke, a Talijani ne koriste najbolje domaći parket i taj minus Hrvata pa da stvore razliku jer gube previše lopti. Ipak uspijevaju pronaći jednog raspoloženog igrača u Gentileu koji koristi visinu i snagu protiv Simona koji ga teško prati na ulazu, pa Bogdanović mora preuzeti taj zadatak. Srećom Simon sve nadoknađuje u napadu. Belinelli je nezainteresiran za obranu pa Đuks trpa s perimetra kako želi. A kad sam već kod Marca, definitivno nije bio na razini koju sam očekivao. Dobro, to je nastavak slabašnih igara iz NBA prošle sezone. Brojke i postotci su uredni, ali nedostajao je taj liderski moment da slomi utakmicu, koji je u većoj mjeri pokazao npr Hackett ili Gallinari. Razumljivo, imao je dosta zahtjevnu rolu kreacije napada i strijelca, trebalo je „nahraniti puno usta“. Nesumnjivo je i Messina upetljao svoje prste. Ako mu je cilj bio disciplinirati run&gun družinu kakvu su Talijani imali pod Pianigianijem uspio je, ali im je i oduzeo šarm i napadački štih kakvu je ekipa imala. Nejasno mi je kako je jedan od najboljih europskih šutera Datome odigrao blijed turnir, zašto je Gallinari bio tek treća-četvrta opcija.

Ali da ne skrenemo s tijeka utakmice. Još jedan detalj sumnjivog talijanskog pristupa utakmici bilo je udvajanje Roka Ukića na pick and rollu i striktno pokrivanje ovog ne-šutera od strane Belinellija kao da je Klay Thompson. Hrvatski napad se nakon nervoznih par minuta sigurno kotrlja predvođen Simonom kao primarnim playom, a Messina odlučuje za rotiranje. Kao da je jedva dočekao da Bargnani ne napravi ništa a Gallo skupi 2 prekršaja pa da može u svom stilu zaigrati s dva klasična centra – Cusinom i Mellijem. Petrović odgovara također s tri promjene i igrom bez klasičnog playa. Hezonja preuzima ulogu prevođenja lopte uz pomoć Babića, Planinić je u igri umjesto Bilana, a out su i Simon i Ukić. Talijani s dva centra i Hackettom/Aradorijem na perimetru sada imaju još većih problema zabiti i Hrvatska tu radi +5, do kraja prve +7. Grazie Ettore!

Naravno da su domaćini došli do par uvezanih poena kada su se opet vratili stretch košarci, s Mellijem na petici i Datomeu na četvorci. S minus 10 početkom druge se vraćaju na -5, tricom Datomea i dvojkom Belinellija. Problem je što sada Talijanima koncepciju jebe Darko Planinić, ni više ni manje nego ovaj vječno nezainteresirani centar skače kao lud, razgrće u napadu i fizički dominira protiv nedorasle konkurencije kao da je Bourousis. Talijani su opet u minusu od 11 koševa kada se Planiniću pridružio i Bogdanović.

A onda opet imamo seriju na drugoj strani. Gallinari je konačno odigrao u skladu sa svojom reputacijom. Izvrsno napada u izolacijama, razigrava kroz handoff i namješta zicere Melliju i Bargnaniju. Petrović je opet lucidan, baca Šarića na peticu da spriječi krvarenje i dobije na protočnosti u napadu s dodatnim šuterom na parketu pa Hrvatska ipak ima +5 na poluvremenu.

Treću Hrvatska počinje bez klasičnog playa, Hezonja starta umjesto Ukića, Aco je očito zadovoljan takvom koncepcijom premda je Roko ako ništa odradio dobar posao na Belinelliju, ali jedna Hezonjina serija trica može lako prelomiti utakmicu. Messina umjesto s Gentileom starta s Datomeom i Hrvatskoj izbija asa i taktiku ignoriranja Gentilea na šutu, a uz to razigrao se opet Gallinari. U prve 3 minute dva puta iznuđuje and-one, a do tada blijedi i nevidljivi Šarić pokušava bezuspješno pratiti s dva kriminalna šuta kakva ni Westbrook ne bi uzeo pa ga Petrović mijenja Babićem koji može barem pratiti Datomea ili Gallinarija. Gallo je odradio posao, Talijani imaju momentum na svojoj strani i +4. Nakon 2 minute Šarić je opet u igri ali odmah gubi loptu i čini se da je Hrvatska opet sama sebe ubila. I opet u trećoj.

Stvar dakako nije gotova jer Talijani kao i Hrvati nisu dovoljno dobri da sve odmah riješe i slome suparnika. Hackett i Gallinari upadaju u probleme s prekršajima (suci i više nego dobri, ako ovaj detalj s penalima nije dokaz tome ne znam što je), a Simon opet podsjeća na Stepha. Planinić opet donosi energiju s klupe umjesto zombija Bilana i idemo u sigurno jaaako dugu četvrtu gotovo poravnati rezultatski.

Petrović je odlučio odmoriti Bogdanovića a jedan od lošijih do tada na parketu u dresu Hrvatske Šarić preuzima stvari u svoje ruke. Ubija Datomea u postu, iznuđuje dva slobodna bacanja, odlično se kao roller snalazi u picku s Hezonjom i zabija ulaz. Čovjek je u 3 minute pokazao klasu a Hrvatska je preživjela 2 minute bez Bogdanovića. Sada je +5 za goste, ali aktivni Belinelli i Hackett opet ne daju da utakmica pobjegne iz egala. Petrović se zadnje dvije minut se odlučuje za igru bez centra. Planinić je „krepao“ a od Bilana nema koristi, vrlo logičan izbor onda. Ključan moment se dogodio na minut i pol do kraja. Gallinari je skupio 5 prekršaja i Talijani ostaju bez svog uvjerljivo najboljeg igrača do tad. Sada je samo pitanje mogu li Hrvati ostati dovoljno prisebni da riješe utakmicu. Ima Hrvatska +1 i 2 bacanja Simona koji promašuje prvo a u zadnjem napadu Melli iz odbojke zabija za produžetak i novu dramu. Dok ja tražim normabele po kući cura mi misli da sam na speedu koliko sam bio lud zadnju četvrtinu. Na kraju sam se samo nadrogirao košarkom i adrenalinom.

Pa krenimo. Tko je bolji strijelac, Belinelli ili Bogdanović? Ima li Simon još koji metak za kraj? Može li Šarić ponoviti početak četvrte? Hoće li Datome konačno proraditi u svom stilu?

Šarić i Simon su ipak povukli. Prvi je iskoristio missmatch protiv Hacketta u postu kao da je rutiner ala Prkačin, a Simon stavlja važnu tricu za 75:70. Talijani su zajebali prva dva napada – Belinelli je promašio tricu i izgubio loptu, tako da Talijane u igri ipak drži samo luda trica off-balance trica Aradorija (za koju i dalje mislim da je bila dvojka jer je ugazio). Aradori ipak ne ispada heroj ulice jer u idućem talijanskom napadu promašuje dvije otvorene trice, Hackett promašuje 1 penal, a Bogdanović kao pravi lider stavlja tricu za +6 a Gentile radi kadetske gluposti tipa promašivanje polaganja ili gubitak lopte ispod svog koša. Grazie Gentile, bom dia Rio!













Pristup je najbolja riječ koja opisuje ovo što smo vidjeli od Hrvatske u Torinu. Nakon što su pali bez ispaljenog metka i doslovno osramoćeni protiv Češke na Eurobasketu, ovo što je prikazano u Torinu doslovno je šok. Petrović i stručni stožer očito su s prijateljskim pristupom igračima, ne vojničkim (Repeša i Perasović su točno taj tip trenera) pogodili kemiju i od svih 12 igrača stvorili rudare, vojnike, šljakere, kako god želite, koji su u službi istog cilja. To je rijetko kad viđeno zadnjih godina u hrvatskoj košarci.

Najviše kredita za to ima dakako trener sa svojim stručnim stožerom. Aco nije bogznakakav strateg nikada bio ali je slatkorječivi šarlatan koji će te uvjeriti da su svi protiv tebe i kako za ti moraš dati sve od sebe. Čini se da je to ovoj ekipi više trebalo od „stručnjaka“ koji će daviti (krivom) taktikom. A osim popravljenih međuljudskih odnosa unutar ekipe priprema za svaku utakmicu je bila fantastična. Posebno za dvije nokaut utakmice. Mislim, nema tu ništa genijalno ili novo, ali zato je baš i dobro. Logika je – ok imamo spore, teretne centre, ne baš idealne igrače na perimetru, moramo negdje riskirati da bi zatvorili ostale rupe. Koncepcijski rizik na kraju se isplatio. Rizik protiv ne-šutera Grčke i Italije su plus, ali dozu lucidnosti stručni štab Petrović-Anzulović-Skelin pokazao je i tijekom utakmice bez uvijanja igrajući bez playa ako je to situacija nalagala, koristeći Šarića na petici, Babića u petorci da bi se lakše preuzimalo itd, promijenjeni obrambeni matchupovi protiv Talijana, itd. Prije turnira čovjek je najavio da će ova Hrvatska iznenaditi obranom. To se i dogodilo, na opći šok svih. Mislim, Acine ekipe i obrana… Ovome svemu nadodajte i to da je Hrvatska pokazala mentalnu čvrstinu u završnicama, što je još jedan novitet, i izbornik i njegovi pomoćnici zaslužuju čistu peticu. Dojam možda kvari napad koji se često svodio na hero-ball, previše 1 na 5 igre i totalnu ovisnost o trici. Tu definitivno ima prostora za napredak do Olimpijskog turnira.

Kod igrača potpuno je podbacio Bilan, a od nositelja Simon i Šarić bili su standardno dobri, Šarić zasluženo MVP, Simon je doktor košarke i šteta što ne ide u Barcelonu ili Efes koji su bili zainteresirani pa se ipak nastavlja družiti s Jaskom u Milanu. Bogdanović je trošio najviše i nije se baš dokazao u toj roli volume šutera, postotci su očajni, ali dobro netko te napade treba potrošiti, zašto ne Bogdanović? Uostalom, zabio je kad god je trebalo. Makar bi ja volio vidjeti malo veću napadačku rolu Hezonje i da ne mora protiv Italije doslovno svaku svoju kaciju završavati šutom preko ruke, i to ne zato jer on želi tako već zato je mora vaditi kestenje iz vatre. Od ostalih, Planinić je našamarao centre Italije, Babić korektan ali od njega i ne očekujemo previše, Ukić je znao pretjerati s davljenjem lopte i pokretanjem akcije na 7 sekundi do kraja, ali vrlo dobra obrana na lopti i u napadu nije puno smetao, a Petrović ga je odlično dozirao. Ostali nisu igrali dovoljno.

Dobro je, idemo u Rio, kako je Petrović najavio s ovih 12 koji su odradili Torino. Što je u neku ruku pošteno jer su skinuli nominalno dvije bolje reprezentacije, neugodne Grke i favorite Talijane na njihovom parketu. Ozračje u momčadi je nikad bolje i ovih 12 jednostavno želi nastaviti suradnju i druženje. Dok su se neki zajebavali u kampu u Zagrebu s dječicom, odmarali u Dubrovniku ili Splitu drugi su krampali po dvorani i zabitima Hrvatske i Italije. Nije fer da ja radim a drugi primi plaću. Tako da apsolutno podržavam ideju da ovih 12 ide u Rio. Da sam neutralni trener i vodim 12 u Rio definitivno bi ostavio Bilana, Šakića, Krušlina, Arapovića, možda i Planinića kod kuće, a poveo bi Tomića, Rudeža i mlađe snage s ovogodišnjeg drafta. Ali za njih ionako ima vremena, imat će i oni svoja Torina pa neka se dokažu.


Grupa je zajebana ali i mi smo. Odskaču možda tek Španjolci a nekako mi se čini i da nam Brazilci nikako neće odgovarati, ovako na prvu. O tome više u najavi pred turnir. 

utorak, 5. srpnja 2016.

nedjelja, 3. srpnja 2016.

OQT (TORINO) - GRČKA, ITALIJA, HRVATSKA

Od podcasta nažalost ništa. Sudbina kleta je umiješala svoje prste i nizom nes(p)retnih događaja poslala jasnu poruku: "Neš snimat!". Zato je najava turnira u Torinu kompletirana.

GRČKA

Novi turnir, isto pravilo – tamo gdje su Grci uvijek je tvrdo.

Ekipa im se dosta promijenila u odnosu na Eurobasket u Francuskoj. Prvenstveno su ostali bez veterana i nositelja. Nema više Spanoulisa, Kaimakogloua i Zisisa od veterana. Nema ni Papanikolaoua, zbog ozljeda su out Printezis i Sloukas. Dosta veliki udarci. Okosnicu ekipe čini ostatak družine iz Francuske: Antetokounmpo (u nastavku Giannis), Koufos, Perperoglou, Calathes, Mantzaris, Bourousis. Što znači da i dalje imaju materijala za borbu, a umjesto umirovljenih senatora i ozlijeđenih uskočili su mahom članovi nove generacije grčke košarke: Agravanis, Papapetrou, Thanasis Antetokounmpo, Bogris, Athinaiou i Charalampopoulos. Zanimljivo, Katsikaris se nakon što su odigrali sve pripremne utakmice odrekao tamnoputog Amerikanca, čija majka vuče grčke korijene, Tylera Dorseyja combo beka s Oregona, i Vasilisa Kavvadasa, čovjeka kojeg je lakše zaobići nego preskočiti, centra koji stilom igre podsjeća na bivšeg asa grčke košarke Sofoklisa Schortsanitisa.

Grci su odigrali 3 pripremne utakmice, dvije s Turskom i obe dobili i zadnju sa Srbijom u Beogradu koju su izgubili, a koju sam imao čast pogledati u snimci.

Jedno je sigurno u vezi ove momčadi: utakmice će dobivati obranom. To je nastavak grčke tradicije i identitet koji je pod Katsikarisom uspostavljen na zadnjem turniru u Francuskoj. Glavnu osovinu činit će trojac Calathes-Giannis-Koufos. Idealna kombinacija. Calathes izgleda kao zakržljali gamer koji po cijeli dan sjedi u mračnoj prostoriji i „pegla“ WoW, muči ga zbog toga nedostatak pigmenta i od prevelikog zračenja gubi kosu, ali čovjek definitivno može odigrati jako kvalitetnu obranu na jedinici protiv bilo kojeg beka, ali i protiv većine europskih dvojki. Giannis je as Bucksa kojeg će Grci uglavnom koristiti na trojci i kao primarnog defendera na većini najboljih protivničkih perimetar scorera. Njegova visina i dužina ne samo da će stvarati probleme protivničkim strijelcima u 1 na 1 situacijama nego će Giannis služiti i kao korektor iz pozadine kada na rotaciji bude trebalo zatvoriti reket. Konačno, tu je Koufos za kojeg me iznenadilo da je na ovakvom turniru, ali to mi je i znak da Grci misle ozbiljno. Kostas, inače američki Grk iz Ohioa nije pretjerano „domoljuban“ i ako nije baš nužno radije će ljetovati na Bahamima nego se zbog zastave trošiti u dvoranama. Dokazani obrambeni majstor iz NBA lige. Odličan u postu, odličan u obrani picka i skoku te zaštitnik reketa. Top obrambeni centar i za NBA prilike.

Definitivno je jasno kako je ovoj ekipi obrana forte i kako su upravo Grci uvjerljivo najbolja obrambena ekipa na turniru. Meksiko, Iran i Tunis po defaultu to ne mogu biti, a Hrvatska niti ima silu na perimetru, niti u reketu za takvo nešto. Naš najbolji šljaker je Šarić koji je limitiran atleticizmom i rasponom ruku, na perimetru najbolje što imamo je Bogdanović, jedan od lošijih NBA startnih defendera na poziciji. O čemu pričamo? Isto vrijedi i za Talijane koji su satkani od finog materijala i igrači su im uglavnom španeri koji „znaju košarke“ ali nemoj da moraju zasukati rukave i odraditi prljavog posla. Belinelli, Gallo, Datome, Bargnani… Dobro, imaju rudare u Cusinu, Melliju, Hackettu pa čak i Gentileu ali oni će svi osim Gentilea igrati sporedne role u odnosu na prije nabrojane.

E sad, iako je obrana zagarantirano najbolja na turniru (u Francuskoj su samo domaćini primali manje poena od Grka) i to je jako dobar temelj za odigrati turnir, kada se u jedan aspekt svoje igre možeš pouzdati, napad neće biti tako idealan s ovom trojkom lidera: Calathes-Giannis-Koufos. Sva trojica su na neki način limitrani.

Calathes nije pretjerano dobar šuter iako otvorene trice pogađa bez problema i sjajno vrti pick, ali dribler ili slasher nije niti će sebi kreirati situacije za koš.

Giannisa sam pomno promatrao protiv Srbije i on je čini mi se novi Batum. Igrač kojemu puno više leži tempo i stil NBA lige nego europska košarka. Daj mu otvoreni teren i dobar tempo i čovjek je nezaustavljiv, ali sabij ga u ekipu s lošijim floor spacingom i natjeraj ga da šutira i u problemu je. Vidjelo se dosta frustracije na njemu protiv Srbije kada bi skupio skok u napadu i povukao tranziciju a onda bi ga se odmah fauliralo na centru. Tih „europskih“ faula nema previše u NBA ligi, ako i da, mahom ih naprave Europljani i Giannisu na kraćem i užem terenu definitivno neće biti lako igrati, mada kraći teren znači i da će lakše obavljati svoje zadatke u obrani posebno kao helper. I dalje je vrhunski all-round majstor koji protiv ostatka svijeta na turniru može dominirati samo na račun visine, raspona ruku i atleticizma ali je i dalje korisniji kao švicarski nožić a ne isključivo strijelac.

Koufos je solidan pick napadač i smetlar. Sigurno ćemo gledati dosta pick igre njega i Calathesa a s Giannisom će činiti vrlo neugodnu skok kombinaciju. Jedan te napad iz reketa, drugi ti skuplja skokove iz dotrčavanja s perimetra jer je bolji atleta od ikoga na parketu. Koufos će svakako donositi obrambenu prevagu, ali ako napad stane Katsikarisu će sigurno on biti prvi na listi za hlađenje jer na klupi čeka Bourousis koji je upravo u Europi odigrao sezonu života, u istoj ovoj roli šestog igrača. Stavljanje defanzivno klimavog igrača na klupu da bi iskoristio njegove sposobnosti trpanja kroz post ali i maskirao obrambene minuse novi je trend i u NBA ligi (Jefferson, Monroe, Kanter…). Da sam GM neke NBA momčadi ne bih puno dvojio koga potpisati kao backup centra. Ioannis je klasa, iako zna pretjerati i zaglumiti Anthonyja Davisa i kratkog je fitilja ali on ti s klupe donosi sigurnih 10-ak poena što nije mala stvar u situaciji kada si ostao bez Zisisa, Papanikolaoua i prvenstveno Spanoulisa koji su bili nositelji u napadu. Bourousis je odličan u postu, odličan na laktu kao dodavač, pogađa i trice. Ni Hrvatska ni Italija ne briljiraju s rješenjima na petici. I Koufos i Bourousis bi bili starteri kod obje momčadi, tako da ovdje Grci imaju veliku prednost u odnosu na glavne konkurente.












Startnu petorku zaokružuju Perperoglou koji će s Giannisom dijeliti obrambene dužnosti na perimetru, solidan šuter iako često i vrlo nekonzistentan. Peti igrač je Dimitrios Agravanis, stretch četvorka iz Olympiacosa, samo 21 godina, a prava na njega polažu Hawksi. Koncepcijski bitan igrač jer ako njegove i Perperoglouove trice budu upadale Giannis će imati dosta prostora za napadati reket, kao i Bourousis, kao i pick and roll kombinacija Nick-Kostas. Ono što odmah treba upasti u oko je visina svakog grčkog igrača od 1 do 5: 198-203-211-208-213. Iznadprosječna visina na svakoj poziciji i još jedan dokaz da će Grci na turniru igrati vrhunsku obranu.

Užu rotaciju od 8 igrača koji će iznijeti teret protiv Hrvatske i Italije popunjavaju iskusni play iz Olympiacosa Mantzaris, solidan defender i spot-up šuter, do nedavno čak dovođen i u kontekst odlaska u NBA, i to Grizzliese kao nasljednik Calathesa. Tu je još jedan visoki igrač koji zna igrati u tandemu s Giannisom na perimetru Ioannis Papapetrou, naravno, i on je iz Olyja, ali školovan na Teksas Longhornsima, još jedan zanimljiv spot-up šuter.

Očito je da Grci imaju zanimljivih šuterskih rješenja, iako ne baš pretjerano uvjerljivih, tu ih Talijani, pa čak i Hrvatska prestižu, ali kronično im nedostaje driblera. Igrača koji bi lomili suparnike i tjerali obrane na rotacije. Grci kao Grci neće forsirati tempo zbog toga iako bi Giannisu sjajno odgovaralo. Kao i protiv Srbije što sam gledao uglavnom će se vući kroz post ako Giannis ima missmatch ili je Bourousis na parketu, u ostalim situacijama ovisiti će o Calathesovoj inspiraciji na picku, i Antetokounmpovoj individualnoj kvaliteti. U pojedinim situacijama nije isključeno da će Katsikaris i ubrzati malo tempo da bi napad prodisao. Tada očekujte Giannisa na četvorci (uglavnom će biti trojka), Bourousisa na petici, dva beka Calathes-Mantzaris i peti je vjerojatno Papapetrou ili Perperouglou.


Dobra je ovo ekipa, fizički izuzetno moćna što Hrvatskoj i italiji definitivno ne paše. Napadački nisu top, imaju limite ali to su puno manji problemi nego što će ih imati talijanska i hrvatska obrana. Nimalo me neće iznenaditi ako uzmu turnir. Znamo kako to rade Grci u klupskim natjecanjima na jednu utakmicu. Ono što me ipak čini opreznim su ovi silni izostanci. Još jedan bek i dobar šuter tipa Zisis ili Sloukas bi im dobro došli. Spanoulisovo iskustvo, premda više nije „onaj“ Spanoulis, vrijedilo bi u završnicama utakmica pa makar do tada imao šut 2/13. Njemu bi uvijek dao zadnju loptu. Printezis je duša ove momčadi, vrlo kvalitetan obrambeni igrač, visoki košarkaški IQ, stretch četvorka, dobar skakač. Agravanis, Papapetrou i ostatak ekipe su dobar zalog za budućnost ali nisu klase kao ovi kojih nema u Torinu. Ali opet kažem, Grci kao Grci, ako pogode kemiju i ne raspadnu se unutar sebe mogu do kraja. Kvartet Calathes-Giannis-Koufos-Bourousis tu je negdje s talijanskim španerima i bolje od svega što Hrvatska nudi. Da se igra u Nizozemskoj npr. a ne Italiji bez problema bi ih postavio kao favorite turnira.


ITALIJA

Redenici i šaržeri su napunjeni, cijevi očišćene, Messina na raspolaganju ima najbolja oružja. "Napad je najbolja obrana" mantra je koja vrijedi i dalje.

Nakon Eurobasketa u Francuskoj gdje ih je vodio Pianigiani Talijani opet na raspolaganju imaju najjaču ekipu. Krcati su NBA igračima i europskim vedetama, na svakoj poziciji imaju po 2-3 dobra rješenja a s klupe ih vodi jedan od najboljih europskih trenera ikad Ettore Messina.

Pogled na roster i podjela po pozicijama izgleda ovako:

Bekovi: Poeta, Hackett, Belinelli, Aradori
Krila: Gentile, Datome, Gallinari, Tonut
Centri: Cusin, Bargnani, Melli, Cervi

Ako će Grci protivnike lomiti obranom e onda će Talijani, dijametralno suprotno od svoje nogometne reprezentacije, suparnike bacati u očaj šuterskim dionicama i kvalitetnom napadačkom izvedbom. Kao i kod Grka, to je nastavak priče s Eurobasketa lani gdje su u prosjeku ubacivali suludih 86 poena po utakmici. 87 Turskoj, 105 Španjolskoj, 89 Njemačkoj, 82 Srbiji, 82 Izraelu, 85 Litvi i Češkoj. Spektakularne brojke i napadački učinak ali uzeo je njihov revolveraški stil košarke i gunnerski, haklerski mentalitet najboljih igrača danak. Talijani se nisu mogli sastati s obranom, završili su kao 22. ekipa po primljenim koševima po utakmici. Pianigiani je dobio otkaz a nema boljeg trenera za disciplinirati hrpu zvjezdica i natjerati ih da proliju znoja u obrani od Messine. Talijani se nadaju da bi njegov autoritet i iskustvo s velikih natjecanja gdje se naosvajao trofeja trebali biti presudni za odlazak u Rio.

Ono što je zanimljivo s tim izborom je stil košarke koji preferira Messina. On je poznat kao trener koji voli igrati kontroliranu košarku, diktirati spori tempo, paziti na izgubljene lopte i možda najvažnije napadati kroz post. Sve njegove ekipe koje je do sad trenirao imale su dobre low post opcije. Sam kaže da njegova ekipa tijekom 48 minuta mora minimalno uzeti 20 šuteva iz posta. Otkad je upravo Messina asistent Gregga Popovicha u Spursima ekipa iz San Antonija je promijenila malo svoj motion napad, usporila igru i zaigrala puno više kroz post, niski ili visoki, a postave su im postale poprilično konzervativne – s dva prava centra. Struktura talijanskog rostera zato mi budi strašnu znatiželju kako će Talijani pod Messinom igrati svoj napad, jer tu nema pravih post opcija, izuzev možda Bargnanija (što i nije neka opcija) i Gallinarija kada ima missmatch. Dobro ajde, čak se i Gentile zna spustiti niže kada igra dvojku i čuva ga slabiji igrač, a nešto slično vrijedi i za Datomea. Par opcija ipak imaju, ali to su ipak igrači šuteri, sva četvorica više okrenuti zabijanju s perimetra ili barem distance. Od centara Cusin je samo rudar pod košem, jedan od rijetkih na rosteru koji obavlja prljavi posao, Melli je stretch opcija ne post igrač, a Cervijeve kvalitete nisu mi poznate. Zakazao sam s praćenjem Pallacanestra ove sezone.

Uglavnom, sve i da Messina prebaci dobar dio napada kroz post ova Italija će svoje akcije rješavati dobrim dijelom šutevima preko ruke, haklerskim potezima i kanonadom trica. To je jednostavno zapisano u DNA ove momčadi. Nevjerojatan je broj igrača koji ovdje sebi mogu iskreirati šut, napasti iz picka s loptom i pogoditi tricu. Pick and roll akcija i uvijek minimalno 4 šutera na terenu zato bi trebali ostati osnova. Talijani pick mogu vrtjeti kako god žele: Belinelli-Bargnani, Hackett-Gallinari, Gallinari-Datome, Belinelli-Gallinari, Gentile-Melli… Dakle 1-4, 1-5, 2-4, 3-4 i uvijek su okruženi šuterima što picku daje dodatnu ubojitost jer se otvara gomila prostora i za ball hadnlera i za screenera. Pick and popa bi trebali gledati više nego rolla, Bargnani je šuter, isto kao i Datome i Gallinari. Ali cilj će biti tražiti missmatcheve jer Talijani imaju nekolicinu igrača koji nemaju definirane pozicije: Gentile, Gallinari, Datome. Sva trojica mogu napasti 1 na 1, i ako ih staviš u pick igru možeš tražiti situacije gdje Datomea ili Gallinarija preuzimaju centar ili bek. Imao sam priliku nedavno čitati intervju s Messinom koji objašnjava svoje napadačke postulate a dvije stvari su mi upale u oko: a) napadati protivničkog centra koliko god je moguće, uvaliti ga u probleme s osobnima, jer centar je ključ obrane za Messinu; b) najboljeg protivničkog strijelca natjerati da radi u obrani kako bi trošio energiju potrebnu da nosi napad. Definitivno možemo očekivati protiv Grčke i Hrvatske puno pick akcije usmjerene protiv centara i recimo Bogdanovića, Šarića, Antetokounmpoa.











Primarni kreatori ili mozgovi talijanske igre biti će svakako Belinelli i Hackett. Beli je ideolog ove ekipe često i primarni play koji pokreće akciju i razigrava ekipu ali na startu utakmice sigurno ćemo ga gledati u tandemu s Hackettom koji bi ga trebao staviti u rolu spot-up strijelca koja mu leži. Gentile bi trebao startati pored njih na trojci, jedan od meni dražih europskih igrača. Fizički izuzetno moćan igrač, dobra atleta, dobar šuter, ekstra jak na ulazu i završavanju na obruču. Uz Hacketta najbolje što talijanska obrana nudi na perimetru. Četvorka bi po nekoj hijerarhiji trebao biti Gallinari, ujedno i sekundarni kreator i još jedan igrač koji može sebi kreirati šut ali i koji ne igra obranu, usprkos pristojnoj visini cijepljen je od obavljanja rudarskog posla a kako nije bogomdana atleta i ozljede su ga dodatno usporile svaki izlazak prema perimetru ja avantura. Ne znam s kim Messina planira startati na petici, Cusinom ili Bargnanijem, možda ipak Cusinom koji je komplementarniji s Galloom.

Na klupi Talijanima ostaje još rješenja: Aradori je nezgodni bek niskog težišta, ali dobar handler i šuter, Datome je jedan od najboljih europskih strijelaca koji ima iste probleme ako Gallinari i zato će njih dvojica dijeliti minute na četvorci gdje ih je najlakše sakriti. Tu je Melli iz Brosea koji može odigrati obje centarske pozicije a ima domet u šutu, Bargnani kao ipak glavni potrošač s klupe i konačno Cervi koji ima visinu i trebao bi igrati istu rolu kao Cusin.

Napad će Messina posložiti, na ovaj ili onaj način. Uostalom, nema se tu što puno filozofirati pored ovakvih ekstraklasa, najvažnije je podijeliti uloge i minute kako bi svi bili zadovoljni i dobili svoju kvotu šuteva. Od ovoliko strijelaca i potentnih napadačkih individua nema šanse da Talijani neće po večeri pronaći barem dvojicu koji će ih bez problema nositi. Ali zato će Messina morati razmisliti kako obranu pokrpati. Nisam pogledao niti jednu njihovu pripremnu utakmicu iako sam ih tražio, uspio sam samo sažetke nekih igrača vidjeti i čini se da se Messina odlučio za malo konzervativniju obranu picka, s centrom u zoni umjesto agresivnog izlaska što je ok taktika kada nemaš previše atleta ili ti igrači jednostavno ne znaju/ne mogu igrati na puno obrambenih rotacija i trke unutra-van pa opet nazad. Slično kao i kod napadačkih dužnosti i kod obrambenih će Messina morati raspodijeliti minute i u utakmicama protiv ova dva ozbiljna suparnika obratiti pažnju na postave koje koristi. Talijani imaju previše španera i tehničara, premalo rudara. Zato bi minute za Cusina, Mellija, Cervija i Gentilea trebale biti važne kako bi se postigao dobar balans između obrane i napada, posebno u utakmicama koje uđu u egal, ako uđu. Što želim reći, ako na parketu imaš Belinellija i Galla, ne treba ti i Bargnani. Ali ne dvojim uopće da će Messina znati kako to posložiti, poznat je kao autoritet kojemu je važnija dobivena utakmica nego ime na dresu i hranjenje ega zvjezdicama.

Nadam se da će se Talijani i Grci susresti na turniru, sukob dva košarkaška stila uvijek je zabavan za gledanje.

HRVATSKA

Nikad tanji.

Opet ću se vratiti na Eurobasket lani gdje smo bili domaćini i usporediti roster onda i sada. Nemamo Rudeža, koji nije bogznakako odigrao turnir što nije samo njegova krivica nego i trenerova. Nema Tomića, koliko god nervirao pojavom i mlitavošću čovjek je i dalje uz Bogdanovića i Šarića uvjerljivo najbolji igrač Hrvatske. Nema Drapera koji je također odigrao slabašan turnir ali bi ga i dalje trpio na 20-ak minuta, radije nego bilo koga tko je sad na raspolaganju Petroviću. Nema Tomasa koji ionako nije igrao i nema Žorića što je dobra vijest.

Nova/stara lica su tu: Stipčević, Babić, Krušlin, Šakić, Arapović, Darko Planinić. Za Šakića sam morao provjeriti koju poziciju igra. Da su svi zdravi i da su se svi odazvali većina ovih lica ne bi bila ovdje, neki od njih su tek peti ili šesti izbor na poziciji u nacionalnoj vrsti. To je odmah minus jer znači da fali talenta. To može biti i plus jer ako ništa drugo siguran sam da će ovi igrači proliti znoja da se dokažu ali u susretima s puno talentiranijim momčadima njihov manjak košarkaškog talenta u odnosu na suparnika doći će do izražaja. To je neminovno. Naravno da je pitanje koliko će tko uopće od njih igrati, Krušlin i Šakić vjerojatno i neće dobiti minute, ili možda i hoće jer je jedan već u Ciboni, a drugi je upravo potpisao za Cibonu. Hmm, zanimljiva situacija i možebitna paralela s nogometnom reprezentacijom. Čudno mi je kako Pilepić nije u ekipi a Krušlin jest. Volio bih znati u čemu je točno Kruškin sin bolji.

Tražiti bilo kakve logičke zakonitosti u hrvatskoj košarci suludo je, pa hajde onda da i ja prekršim nekakve zakonitosti piskaranja i odmah prijeđem na zaključak prije nego sam i razradio temu. Ne vidim načina kako Hrvatska može dobiti ovaj turnir. Talijani imaju domaći parket, najboljeg trenera na turniru, gomilu individualno kvalitetnih igrača i sigurno će dobiti elitnu produkciju iz svog napada. Grci imaju obrambeni identitet, individualno bolje igrače od Hrvatske i tradicionalno nam ne leže. Okej, u jednoj utakmici je sve moguće, jedna ozljeda na strani suparnika može sve drastično promijeniti, ali ako se ne uzdamo u sudbinu i slučaj, treba biti realan i reći da smo tek treća ekipa po kvaliteti u Torinu.

Usporedimo 4 nositelja reprezentacije na svakoj strani:
Belinelli-Gentile-Gallinari-Datome
Calathes-Giannis-Koufos-Bourousis
Simon-Bogdanović-Šarić-Bilan(?)

Malo košarkaškog znanja je dovoljno da se zaključi kako je individualna kvaliteta na strani Grka i Talijana. Opet kažem, stvari se mogu posložiti i drugačije na jednoj utakmici, ne igraju imena na dresu da, ali polazna premisa je svakako da smo tanki u odnosu na konkurenciju. Dajmo sada i potvrdu ovom napisanom.

Krenimo do bekova. Ukić već godinama nije igrač za reprezentaciju. Možda u nekoj limitiranoj backup ulozi ali čovjek i dalje ima previše minuta i previše ovlasti a učinak nikakav. U mlađim danima Roko je bio ok dribler, mogao je nešto završiti na obruču, odigrati vrlo dobru obranu, ali danas ne može  ništa od toga. Sa šutom je nikad gori i na njemu će sve iole pametnije obrane riskirati i ostavljati ga samog na trici da prangija. Opasnost da te Ukić zakopa tricama minimalna je. To je već problem za naš napad, činjenica da u startu imamo igrača manje u njemu premda je odigrao solidnu polusezonu u Italiji za Cantu i Varese (20-ak utakmica ukupno što je premalen uzorak za velike zaključke). Ako mu talijanski zrak godi i ako uspije ne biti minus kad god je na parketu dobro je. Stipčević je drugi u prehrambenom lancu na playu. Klasični revolveraš koji ne može kreirati mapu na Counter-Strikeu. Mislim, čovjek je igrao za Sassari prošle sezone, klasičnoj revolveraškoj run and gun bandi koja igra na 100 posjeda i gdje bez greške za 20-ak minuta možeš napumpati napadačkih brojki, i kao play je uspio skupiti samo 2,1 asistencije prosječno u svim natjecanjima ali i 1,3 izgubljenu. Ako pogodi poneki otvoreni šut za tri na konju smo, od njega ne treba ništa očekivati.

Kao najbolje rješenje na playu onda se jednostavno nameće Kruno Simon. Đuks je prekaljeni hakler koji zna basketa i bolji je s loptom od bilo kojeg drugog našeg igrača. Zna odigrati pick, dobar je šuter, ima i nekakav floater. Idealan šesti igrač, idealan sekundarni play. Uopće me ne čudi da interes za njim pokazuju Efes i Barca dok slažu rostere za novu sezonu. Simona bi kao šestog igrača, da sam trener, volio imati uvijek. Problem sa Simonom je baš u tome što je šesti igrač i najbolji u toj roli. Fizički nikada nije bio na zavidnoj razini da može igrati u visokom tempu startnih 30-ak minuta. Obrambeno neće pomoći, ali njegovo postojanje barem će napad držati podmazanim. Ovo je jedno od pitanja koje me zanima. Koliko će Simon minuta odigrati na playu? Jer potpuno mi je nerazumljivo zašto moramo imati nominalnog playa ako nam napad ionako vrte Bogdanović i Šarić i lopta je kod njih ili kod Hezonje? Dakle, ako je lopta kod njih zar nije logično da onda na kontra strani terena imaš šutera a ne beskorisnog minijaturnog bacača cigli? Peras i Repeša nisu bili skloni igranju bez klasičnog playa, da vidimo je li Aco avangarda ili ćemo opet zdvajati nad sudbinom kako nemamo playa i kako ga nema na vidiku. Što je laž. Izvori bliski Run&Gunu (sources are saying!) kažu da KK Split ima jednog koji se odaziva na Mate Kalajžić, 98. godište, i navodno je Miškov štićenik. Da vidimo i to čudo…

Uglavnom, definitivno lobiram da se Simonu da glavnina minuta na playu jer je bolji u toj roli od pravih playmakera. Problem je što onda moramo krpiti pozicije 2 i 3 bez njega, a s Babićem, ili će Bogdanović morati odigrati gomilu minuta. Računam da su Bogdanović i Hezonja starteri i to je zanimljiv tandem, uz Šarića najtalentiraniji igrači Hrvatske. Bogdanović je hrvatska prva opcija i igrač koji može izmislit poen kako hoće. Šutom preko ruke, igrom u postu, ulazom ili kao spot-up prijetnja. Za njega se ne bojim, on će svoje isporučiti, a na Petroviću je „samo“ da mu olakša. Nacrta nekoliko akcija, uključi ga u handoff ili pick and roll sa Šarićem itd. Zbog ozljeda nije briljirao na zadnjem natjecanju ali sada je spreman i sigurno će biti naš ponajbolji igrač. Od Hezonje ne treba previše očekivati, još uvijek se uči igrati košarku iako je sigurno bolji igrač nego na zadnjem Eurobasketu i valjda će imati više kredita kod trenera. Godina dana u NBA-u, treninzi i utakmice svakako su pomogli. Još uvijek nije kreator, puno bolji je u spot-up i catch and shoot varijantama ali i ako to dobijemo od njega to je sjajno, jer u obrani neće puno pomoći. Njegova šuterska inspiracija i ritam mogli bi biti presudni u borbi s Grcima i Talijanima.












Šarić je na četvorci i on će opet, kao i u Efesu, biti glavni šljaker ove ekipe koji će se maksimalno trošiti u obrani na skoku i zatvaranju perimetra, u napadu će postaviti i po 5 screenova u jednom napadu ako treba, gurat će se u postu i pogađati trice. Šteta da tako finog igrača moramo trošiti za ovakve zadatke umjesto da mu damo veću napadačku rolu i veće ovlasti. U ovakvoj Hrvatskoj, bez Tomića, Šarić bi morao dobiti koju loptu više da potroši, uz standardni repertoar lopti koje će dobiti na laktu odakle bi trebao razigravati. Valjda. Jer za takvo nešto treba imati pokretni napad i trenera koji će mu to omogućiti a koliko sam ja vidio, napad je bio dosta statičan, igralo se dosta kroz post. Nije valjda da je Aco Trica promijenio napadačku ideologiju.

Startna petica bi trebao biti Bilan koji ima fine scorerske brojke i u ABA i u Euroligi ali meni nikako ne ulijeva povjerenje onako cijeli neatletičan, spor, trom. Slabašan skakač s niti 7 skokova po utakmici ove sezone u svim natjecanjima, i čovjek koji nema niti 1, niti pola blokade, nego 0,45 blokadu po utakmici kada se u obzir uzmu sva natjecanja koja je lani igrao. Svaka čast njemu na igri u postu i svim fancy potezima ali zbog njega će nam patiti obrana jer je prespor i eksploatirati će ga protivnici na picku. Koufos će ga ubiti na skoku, Bourousis mu dolazi na megdan s reputacijom najboljeg europskog centra trenutno. A kada mu Messina postavi Mellija ili Bargnanija na peticu kako će izlaziti na perimetar? Još ako ga budemo koristili kao mudri Repeše, Mršići i Perasi na način da visoko izlazi i udvaja igrača s loptom gotovi smo. On nema noge za povratnu trku u reket. Zapravo, što ja pričam? Najebali smo svakako u obrani picka. Bekovi su nam prespori da probijaju blok i hvataju protivničkog beka ako je naš visoki u zoni. Centri su nam prespori da udvajamo pick. Centri su nam prespori i užasne atlete da bi blokirali beka ako ih napadne ulazom nakon picka. Tu pomoći nema. Ili ima? Aco se dosjetio. Za kojeg vraga bi se on mučio oko slaganja obrane, uigravanja rotacija i situacija ako se sve može lagano riješiti tako da preuzimamo SVE. Switch baby, switch! Gledao sam pripremnu utakmicu protiv Kanade u Italiji. Switch je dominantan obrambena strategija bila. Bolje obrane od switcha u teoriji nema. Preuzimaš sve živo i blokiraš suparničke pokušaje da stvaraju viškove ili missmatch. Samo što se dvije stvari zaboravljaju. Da bi blokirao stvaranje missmatcha (a to je u osnovi protivnički viši igrač ili brži protiv tvog nižeg ili sporijeg) trebaš na skoro svakoj poziciji imati visinu, dužinu i atleticizam. To imaju Oklahoma City Thunderi i Golden State Warriorsi. Možda i Milwaukee Bucksi. Hrvatska to nema jer su nam igrači sporiji, teži, kratki i slabe atlete. Uglavnom znaju s loptom ali nedostaje im ta fizičko-atletska komponenta koju imaju npr. Grci. Ne želim zamišljati horor u kojemu protiv Grčke Katsikaris prepoznaje situaciju na terenu i na switch odgovara s Giannisom kao ball handlerom kojeg čuva Hezonja recimo i Bourousisom kao screenerom i rollerom. Bilan ostaje na Giannisu, Hezonja preuzima Ioannisa. Od čega želiš umrijeti? Giannisovog ulaza ili Ioannisovog zakucavanja preko Hezonje. Isto će nam biti i s Talijanima protiv kojih switch ne pali zato jer su jednostavno kvalitetni kreatori i svi znaju igrati s loptom u rukama i napasti 1 na 1. Protiv takve družine switch je ravan samoubojstvu.

Ako se baš zapinje za taj switch onda bi možda mogli ići u smjeru da snizimo petorku i pokušamo biti brži i šuterski opasniji od protivnika. Šarić (Green) na peticu, Hezonja (Barnes) i Bogdanović (Klay) na krila, Luka Babić (Iguodala) u petorku i Simon (Steph) kao jedini koji kaska. Malo se zajebavam s ovim aludiranjem na Dubse, ali bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi ovo izgledalo, posebno protiv Grka. Jer Grke nećeš dobiti njihovom igrom, razbit će nas na snagu. Ako stvari ne krenu kako bi trebale za nas nema druge nego napraviti sve kako bi okrenuo matchup u svoju korist. Ako su oni viši i jači od tebe ti budi brži i bolji šuter od njih a onda tko bude bolji u izvedbi svog plana pobjeđuje. Ovdje bi switch donekle mogao funkcionirati jer su Šarić, Hezonja, Babo i Babić dovoljno snažni, i brzi da odigraju obranu u postu ili na perimetru, a istovremeno je i napad i više nego solidan s ovom petorkom. Istina, fali visine, opet fali atleticizma za dobru obranu i za ovo kvalitetno sprovesti u djelo, ali kada si limitiran talentom sve je dopušteno i opravdano pokušati (sve je bolje od tapkanja u mjestu i nadanja da će Bilan ili Darko Planina nekoga blokirati na pokušaju polaganja). Protivnici bi nas vjerojatno gazili na skoku, ali par promašenih skokova u napadu, naša tranzicija i par laganih poena i već je suparnički trener na potezu. Uostalom, ova petorka može trčati i zaigrati brže. Šarić nakon uhvaćenog skoka može povući kontru odmah, Babić zna igrati s loptom u rukama, ostala trojica također, uz to svi su vrlo dobri šuteri za tricu što je važno za razvući obrane.

Kad sam se već uhvatio tog switcha i obrane rezervna je varijanta da zaigramo sa Šarićem i Arapovićem u tandemu jer oni su mi nešto najbolje što možemo pronaći ako već to igramo. S klasičnim centrima nema šanse da to ne završi tragikomično.


Nekakvu rotaciju imamo od koje možemo očekivati produkciju, ali nema teorije da skrpimo poštenu petorku bez velikih felera i za koju možemo reći: „Da, to je ta petorka koja će odraditi posao“. I to je problem. Grci i Talijani imaju takve postave. Nama se ostaje nadati da ćemo iz napada izvući maksimum- Već sam rekao da je to minimum koji se očekuje od trenera tipa Petrović koji na raspolaganju ima ovakav roster. Od obrane sigurno nećemo puno dobiti jer pravog stopera na perimetru nemamo, nemamo ni centra koji brani reket, a nemamo ni trenera koji previše mari za takvim „sitnicama“. Switch baby, switch! Ali hej, Toni Kukoč je bio na pripremama reprezentacije, možda nam to pomogne. Ne znam jesu bili Dino Rađa i Stojko Vranković, prosvjetitelji i spasitelji hrvatske košarke. Voltaire i Rousseau. Tada bi trust mozgova bio kompletiran. Možda bi svi zajedno pokazali malo više ozbiljnosti i profesionalnosti, malo manje šarlatanstva. Možda bi imali pravog trenera a ne čovjeka koji godinama nikoga nije trenirao, možda bi se Rudež i Tomić odazvali, možda bi pogodili s Amerikancem na playu. Možda bi i otišli na Olimpijadu.

petak, 1. srpnja 2016.

OQT (TORINO) - TUNIS, 12 GUERREROS, IRAN

Hladno zapostavljam free agency ludilo za koje će biti vremena preko ljeta i prebacujem se na "kvale" za Olimpijske igre. Idem pogledom samo prema Torinu gdje je Hrvatska, ostale grupe će biti usput spomenute u podcastu koji bi se trebao snimiti u nedjelju popodne ali ne mogu obećati da će i biti snimljen. Ljeto je, ljudi su raskalašeni i ne mare za društvene dogovore i konvencije.


TUNIS

Tunižani su objektivno gledano najlošija ekipa u Torinu, čak da na turnir i dolazi Salah Mejri, a neće ga biti zbog ozljede i operacije koljena. Ekipu im mahom sačinjavaju igrači iz domaćeg prvenstva ili egipatskog a u izostanku Mejrija ključeve momčadi dobio je iskusni Amerikanac s UCLA-a, igrač s bogatim europskim iskustvom – Michael Roll. Imaju istog trenera još od 2004. godine (kontinuitet rekli bi Spursi), izvjesnog Adela Tlatlija.

Proučavao sam malo njihove igre s posljednjeg AfroBasketa iz kolovoza 2015. godine kojem su bili domaćini i na kraju izborili treće mjesto, a u borbi za broncu skinuli su, za Hrvatsku uvijek neugodni, Senegal. Uvaljali su im 82 poena, i to im je bio rekord po postignutim koševima. Igraju jako sporo, ne ispaljuju previše trica, kontroliraju skok, tempo i grizu u obrani. U svim napadačkim statističkim kategorijama bili su pri dnu na tom natjecanju ili prosječni u najboljem slučaju. Možda će stvari biti jasnije ako kažem da su tada igrali s ultravisokom postavom. Mejri (217 cm) je bio na centru, krila su igrali Hadidane (207) i njihov ponajbolji igrač na turniru i najbolji strijelac uz Rolla - Ben Romdhane (204). Bekovi su bili spomenuti Roll i Omar Abada. Šesti igrač bio je El Mabrouk, kao bek, tricu je na turniru šutirao 26%.

U izostanku Mejrija bit će zanimljivo vidjeti s kakvom strategijom će Tlatli izaći na megdan prvo Talijanima pa Hrvatskoj. Ja očekujem da ostane vjeran ovoj ultravisokoj formaciji i pokuša usporiti igru maksimalno jer napadačkog talenta za nadmetanje nemaju. Talijani su klasična revolveraška družina koju bi Messina ipak trebao malo disciplinirati, a Aco bi od Hrvatske trebao izvući maksimum iz tog napada, to je zapravo minimum koji se očekuje od njega. E sad, da je Mejri tu reket bi definitivno bio dobro pokriven s njim parkiranim ispod koša i dvojicom iznadprosječno visokih krila za poziciju, ali bez njega ostaju na dvojici igrača (čija vam imena ništa neće značiti) Ghayaziju i Braau koji su visoki oko 204 cm i definitivno nisu klase kao što je Mejri. Obrana definitivno neće biti ista bez njega jer sada nema tko istjerati protivničke bekove iz reketa, pokupiti skokove i odigrati obranu u postu, a patit će i napad. Mejri i Roll činili su jako dobar pick and roll tandem, a sada Tlatliju preostaje smisliti nešto novo. Pripremne utakmice pokazuju da su najveći dio posjeda prepustili Rollu i Ben Romdhaneu. U porazu od Latvije Romdhane je ubacio 18, u porazu od Čeha zabio je 14. Protiv Čeha Roll je isporučio 18, a ukazao se i čovjek koji će vjerojatno zamijeniti Mejrija u petorici Braa s 21 poenom.

Roll je inače, kao što sam rekao produkt UCLA sveučilišta, a nakon što ga 2010. nitko nije odabrao na draftu otisnuo se u Europu. Počeo je u Turskoj, igrao u Belgiji, pa malo Zaragoze, zatim opet 3 sezone turske lige a prošlu sezonu je zaključio u Laboral Baskoniji. Dakle, čovjek definitivno zna košarke, a iako je primarno bek šuter u Tunisu je playmaker. Vrlo dobar šuter, dobar pregled terena, dobar pick and roll igrač, odlična visina za beka (198) posebno playa. Zaustaviti Rolla sigurno će biti primarna misija i Petroviću i Messini jer od njega sve počinje u Tunisu. Romdhane ili neki sporedni igrač također mogu stvoriti probleme ali Roll je mozak ekipe, najbolji šuter i kreator.











Da je Mejri tu protiv Talijana i dalje ne bi imali šanse, ali bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Hrvatska reagirala na atipičnu košarku koju igraju. Igrača za Rolla nemamo, Ukić je i dalje najbolja opcija na lopti pa će ga vjerojatno on i čuvati, uz pomoć Bogdanovića. Mejri bi nas unakazio na skoku pored Bilana kao startnog centra i zaključao bi reket, a ne znam ni kako bi branili pick Roll-Mejri. Prvi je dobar šuter i dodavač, drugi je brz na nogama, visok i atleta. Plus, Hrvatska će na turniru igrati s dosta preuzimanja sudeći prema pripremnim utakmicama a onda bi bilo interesantno vidjeti kako bi Tunižani koristili missmatcheve. Ali dobro, srećom za Hrvatsku Mejrija nema pa će stvari biti lakše. Tunižani s obzirom da su bez centra Dallasa previše oslabljeni, vjerojatno će upisati 2 poraza.

MEKSIKO

12 Guerreros, kako ih zovu u Meksiku, nakon drugog mjesta kojeg su osvojili na prvenstvu Centralne Amerike spremni su za nove pohode. Skupina s Iranom i Grčkom daje im realne šanse da uzmu drugo mjesto i nadaju se da Hrvatska može uhvatiti Italiju na back to backu na krivoj nozi (Italija igra 04.07. protiv Tunisa, dan nakon protiv HEPovaca) i onda u polufinalu potući se s Hrvatskom.

Najvažnije stvar za njih je ta da bi Gustavo Ayon trebao igrati. Mislim, još nigdje nije potvrđeno da će meksički glavni igrač nastupiti (uvijek iste drame pred početak FIBA natjecanja, rostere saznaš nakon 3 odigrana kola) ali istražujući ekipu pred početak pisanja najave saznao sam da bi se Ayon ipak trebao pojaviti. Centrobasket je propustio zbog obaveza u Realu, prvenstvo Španjolske je još trajalo, ali za Torino bi trebao biti spreman pa ćemo se držati te pretpostavke. Inače, pored Ayona (upravo potpisao novi trogodišnji ugovor s Realom) koji je okusio NBA-a u Hornetsima, Magicu, Hawksima i Bucksima, Meksikanci imaju još jednog NBA igrača, vječitog petog beka Jorgea Gutierreza koji je prošao bespuća NBDL-a, a nalazio se i na rosterima Netsa, Bucksa i Charlotte. Uz dvojicu glavnih zvijezda tu su još neki zanimljivi internacionalci. Prvo, minijaturni combo-bek Paul Stoll, Amerikanac koji nakon što nije izabran na draftu 2008 kruh zarađuje igrajući u Meksiku do 2012. godine, a onda skuplja i europska iskustva u Turskoj, Rusiji, i Izraelu. Francisco Cruz, zanimljiv šuter je u VEF Rigi. Njihov najbolji strijelac sa zadnjeg Centrobasketa, visoko krilo Hector Hernandez igra u Venezueli, a tu je i legenda ove reprezentacije i njena duša – centar Lorenzo Mata, zaštitni znak ekipe, on i njegov headband preko ušiju zbog kojeg podsjeća na prosječnog latino dilera s ulica Miamija. Inače, Mata nikada nije igrao van Meksika, ali školovao se na UCLA-u kao i Tunižanin Roll.
EDIT: (Ayon ipak neće igrati za Mehiko)



Prvenstvo Centralne Amerike završilo je prije 5 dana pa Meksikanci dolaze u jako dobroj natjecateljskoj formi i maksimalno su uigrani. Uzeli su drugo mjesto u finalu tijesno izgubili od Portorika s Bareom i Balkmanom 84:83. Do finala su izgubili samo jednu utakmicu, od Dominikanske Republike, iako nisu bili pretjerano uvjerljivi. Tijesne pobjede protiv Paname i Bahama, pobjeda izborena u produžetku protiv Djevičanskog otočja. Jedino su Kostariku uvjerljivo pregazili 30 razlike. Najbolji igrači, barem po brojkama bili su im Cruz, Hernandez i Gutierrez.

Za razliku od Tunisa Meksiko će imati svog Mejrija. Ayon je dokazana klasa preko kojeg možeš vrtjeti napad kroz post, a možeš ga koristiti i na laktu jer ima dobar osjećaj za asist. Zato ga je najvažnije okružiti dobrim šuterima prema brojkama Hernandez, Cruz, Stoll i Juan Anderson to i jesu, makar tek treba vidjeti kako će ovi igrači reagirati na puno kvalitetnije obrane koje ih čekaju u par utakmica na turniru. Ali dobro, bazu imaju. Dva solidna combo beka koji mogu zavrtjeti pick s Ayonom, kvalitetno ga hraniti loptama i odigrati slash and kick akcije za šutere, Cruz je potentan šuter, Hernandez (205 cm i mekana ruka) stretch četvorka koja može raširiti reket za Ayona. Ayon je prva opcija u napadu koja će trošiti posjede, dok je Mata energy guy i fajter. Za razliku od Tunisa Meksikanci vole šibati trice, ispalili su ih više od Portorika na prvenstvu Srednje Amerike, ali i šutirali lošije za 6% (37>31%). Ostaje za vidjeti mogu li Hernandez i Juan Anderson prenijeti dobru formu i u Europu. Nakon završenog turnira u Panami odmah su doputovali u Europu i odigrali prijateljsku protiv Češke, izgubili su uvjerljivih 30 razlike.


Meksiko bi vjerojatno trebao završiti kao drugi u svojoj skupini, iza Grčke. Individualno su talentiraniji od Irana, bogatiji su opcijama, njihov trener Sergio Valdeolmilos može se igrati s postavama. Igrati s dva playa Gutierrezom i Stollom ili ipak koristiti višeg igrača tipa Juan Anderson. Vidjet ćemo i koliko će Mata i Ayon igrati zajedno, a koliko solo u paru s Hernandezom koji je očito vrlo raspoložen u napadu. Definitivno mogu igrati različitim stilovima, s dva beka ubrzati igru, s dva centra usporiti tempo i kontrolirati utakmicu. Imaju doista zanimljivih rješenja u napadu bilo preko bekova, bilo kroz post i Ayona. Ako Gustavo bude pravi, trice počnu upadati a bekovi ne posiju tonu lopti Meksiko bi mogao biti zajeban protivnik svakome.

IRAN

Haddadi
Sahakian
Kazemi
Yakchali
Jamshidi
Zangeneh
Mashayekhi
Doraghi
Sedighi
Kardoust
Hassanzadeh
Aslani

Kvragu, nema mi trećeg  igrača Irana kojeg sam znao s nekih ranijih natjecanja – legendarni play i veteran Mehdi Kamrani. Spala knjiga na dva slova, Haddadi ostaje temelj ove ekipe, a druga zvijezda je Arsalan Kazemi, rođen u Iranu ali odrastao u SAD-u, bio na Oregonu a na draftu 2013 godine pickali su ga Wizardsi kao 54. Inače, čovjek je fanovima sveučilišne košarke poznat kao najmoćniji skakač svoje generacije koji je utakmice vrlo često završavao s 15+ skokova. Wizardsi su pick uskoro proslijedili Sixersima, naravno, Kazemi je odigrao dvije ljetne lige za njih, a onda je tehnički bio igrač Hawksa i Rocketsa, ali NBA košarke nikada nije zaigrao.












Kazemi i Haddadi tako ostaju glavna osovina ove ekipe s tim da je Haddadi dakako napadački puno kvalitetniji, dok je Kazemi uglavnom osuđen na smetlarenje. On će sigurno trošiti 30-ak posjeda Irana, ako ne i više. Fizički je superdominantan ali ima i mekanu ruku, i sasvim je izgledno da će zadati dosta posla Koufosu, Bourousisu, Ayonu i Mati. Na svakom svjetskom natjecanju gdje se do sad pojavio Haddadi je unosio paniku u redove protivnika, tako će biti i ovaj put. Uz njih dvojicu, možda još mogu ukazati na Jamshidija koji igra na Filipinima. Kazemi, Haddadi i ostatak rostera igraju Iransku ligu, jedino eto nisko krilo Jamshidi zarađuje van Irana. Ostatak rostera doista nisam mogao entuzijastično istraživati kao onaj Meksika i Tunisa. Eh, da, trener je Dirk Bauermann, legendarni trener Njemačke koji se nakon debakla s Poljskom prebacio u Iran, a paralelno vodi i Krasny Oktyabr u Rusiji. Vidjet ćemo što on može izvući iz ove grupe mahom anonimusa.

Usprkos solidnom frontcourtu Iran ostaje autsajder u skupini s Meksikom i Grčkom. Grke ne treba objašnjavati, dok će Meksiku pružiti sigurno dobar otpor ali Meksikanci su ipak nešto bolji gledajući samo roster. Dvoboj Ayon-Haddadi definitivno je dobra pozivnica da upalite stream za ovu utakmicu.