jj910

jj910

ponedjeljak, 29. veljače 2016.

NBA NOTES (25.-27.2.)


(Četvrtak 25.2.)

Portland-Houston

Playoff bitke su apsolutni prioritet za praćenje i do sada ni jednom nisu razočarale, posebno ove na Zapadu. Utakmicu točno možemo razdijeliti na dva dijela. Prvi u kojem 30 minuta dominiraju Blazersi i drugi koji je pripao Rocketsima, ekipi koja je znala odraditi posao do kraja.

Portland je u svojih 30 minuta fantastično radio u oba smjera. Lillard i McCollum su kreirali iz picka i u uvodu utakmice razigrali sebe i ostatak družine, koristeći rupe u obrani Rocketsa koja je čisti kaos i za koju je ovaj mini-Warriors napad bio prevelik zalogaj sve dok nisu pronašli ritam kasnije. Rakete su se odlučile udvajati 2 na 2 igru oba beka Portlanda što je Howarda udaljilo od obruča i posljedično stvorilo probleme u pozadini obrane gdje su Blazersi lagano dolazili do poena kretanjem lopte i igrača. Houston i preuzima puno toga po defaultu ali često dolazi do loše komunikacije (najčešće na relaciji Harden – netko). Kao da nisu imali dogovoreno preuzimaju li samo pick ili handoffove i weave kojeg ima na pretek u Stottsovom napadu (kao i u Kerrovom). Kad kažem mini-Warriors napad onda uz weave mislim i na Greenovsku dodavačku sposobnost koju u light verziji prikazuje Plumlee i Stephovu šutersku posebnost koju ima opet u dijeta obliku Lillard. Potonji je top šuter iz bloka kojem ne smiješ ostavljati prostor da se diže po izlasku iz screena, centar je jedan od boljih passing visokih. Ako udvajaš Lillarda na picku kao Houston onda ostavljaš dosta prostora za Plumleeja koji nakon screena prima loptu i odlučuje što dalje. To funkcionira odlično u uvodu utakmice, plus Lillard i McCollum dobro asistiraju za PlumDoga u finišerskoj roli, ili probijaju udvajanje driblingom i napadaju mid-range (McCollum) ili obruč (Lillard).

Iako je Harden skriven na Aminuu a Ariza čuva Lillarda, Beverley McColluma Rocketsi nemaju rješenja za ekipu koja trpa na svom parketu i potvrđuje izvrsnu formu. Ništa se ne mijenja kada Blazersi ostaju bez jednog kreatora McColluma koji ide na odmor jer Lillard sjajno orkestrira igrom i uglavnom gleda da razigra ekipu. Pick s Plumleejem funkcionira, Aminu poteže tricu, sve je dobro za Blazerse. U bitki klupa Blazersi pronalaze dobru kombinaciju koja razbija Rocketse. Na terenu su CJ/Henderson- Crabbe/Davis i Leonard. Iako mu je Harkless uzeo minute od nedavno Leonard odrađuje posao izvrsno kao stretch petica a dobro se nosi i sa Howardom u obrani. Pogađa prvu tricu koju je dobio na pladnju, a da stvar za Rocketse bude gora razigran je i Henderson (odakle mu se stvorio domet s trice u ovoj sezoni?) u spot-upu ili u kreacijskoj ulozi.

Rocketsi u spomenutih 30 minuta dominacije Portlanda izgledaju kao razbijena vojska koja se eto čisto na talent uspijeva održati na životu. Na početku dvoboja čak su uspjeli razigrati opcije oko Hardena. Beverley je jako dobro otvorio utakmicu, Harden i Smith vrte 2 na 2 igru, pokušavaju hraniti Dwighta u postu ali sve je to preslabašno da bi se pratili vrući domaćini.

Klupa im je opet bila problematična, odnosno oni igrači od kojih očekuješ da nešto pridonesu, npr. Lawson i Jones. Početkom druge Bickerstaff svojim tvrdnjama u medijima usprkos pokazuje da ipak pazi na playoff konkurenciju i da ne želi olako prepuštati ovakve utakmice sudbini ili slučaju pa Hardena uopće ne odmara. Svjestan je da su Blazersi s obzirom na ritam koji pumpaju u stanju odvojiti se na veću prednost. Problem je što im ni to nije baš pomoglo jer Bradu odlično drže Crabbe ili Henderson a trica ga ne ide. Kola im idu nizbrdo jer nemaju odgovor na rezervnu postavu Blazersa čak ni s Hardenom i Howardom unutra i bez Lillarda u petorci suparnika.

U trećoj Portland otvara sa 7:0, a onda Bickerstaff pronalazi spasonosno rješenje – small-ball. Skoro sve petorke s dva visoka igrača koje je Bickerstaff koristio završile su s negativnim Net ratingom. Utakmicu je dobila petorka Howard/Ariza-Brewer/Harden-Terry koja je imala na 12 minuta Net rating +74. Izvrsna reakcija Bickerstaffa. Ako su ti visoki igrači u banani cijelu utakmicu, ne mogu pridonijeti ni obrani ni napadu ne preostaje ti ništa drugo nego izbacit ih iz petorke. Small-ball sam po sebi vjerojatno ne bi bio dovoljan da se ušlo u klasični run&gun rat s Blazersima. Ono što je fasciniralo je kako su Rocketsi odjednom prelomili stvar zaigravši obranu. Ništa taktički inovativno se nije dogodilo ali bili su energičniji, čvršći i manje skloni greškama nego prije. Čovječe, čak je i Harden kao blesav trčao prema perimetru da bi stigao izrotirati kao primjer drugima. U napadu je opet bradonja bio ključan zato jer je pomeo prvo McColluma, a onda i Crabbe/Henderson kombinaciju koja se izmjenjivala na njemu (gdje je bio Aminu?). Ne samo da je razigrao sebe nego je u hardenovskom stilu to odradio i za druge. Ariza, Beverley i Terry šibaju trice, Brewer trči kontre, Harden zabija iz izolacija uglavnom u postu.













Na pojačanu agresivnost Rocketsa u oba smjera Portland nema odgovor. Moguće da su se i opustili kada su furiozno ušli i u treću četvrtinu. Sada ne mogu zabiti ništa, ili barem dovoljno da bi odbijali nadiranje Houstona. Howard je zaključao reket, Ariza drži odlično Lillarda, a Stotts ne može pronaći pravu kombinaciju na parketu da razbije ritam gostima. Pokušao je i s dobitnom, rezervnom petorkom iz prvog poluvremena ali ni Davis ni Leonard sada nemaju puno izgleda protiv niske petorke Houstona. Harden je četvrtu odigrao u transu, kao pravi one man offense i donio jako bitnu pobjedu Rocketsima.

(Petak 26.2.)

Toronto-Cleveland

Taktički ne baš sadržajna utakmica ali s dobrim, skoro pa playoff intenzitetom i standardno dobrom kanadskom atmosferom u dvorani. Potvrđuju nam to Jamesovih 40 i 43 Lowryjeve minute provedene na terenu. Ipak je ovo dvoboj prvi protiv drugog i nitko ne želi izgubiti, posebno ne gosti kojima bi ovo bio drugi poraz u 3 utakmice.

Cavaliersima se dogodilo nešto slično što i Portlandu. Cijelu utakmicu su bili bolji suparnik a na kraju su izgubili utakmicu. Toronto se mučio sa Scolom na parketu jer ga je Love učinio suvišnim kako na trici tako i u postu pa ih je Pattersonov ulazak preporodio. Uvjetno rečeno jer njihov napad sam po sebi nije previše domišljat, dapače, predvidljiv je. Siluj reket protivnika koliko možeš sa ulazima, ako ne možeš šutiraj preko ruke, horns setovi su i dalje prisutni kod Caseyja premda samo služe da bi iz bloka tražili DeRozana ili Rossa. Daj poneku loptu Valanciunasu i to je uglavnom to. Ne bi ni kunu stavio na njih u prvoj rundi playoffa protiv koga god. Imaju dubinu, imaju rotaciju za regularnu sezonu, imaju čak i dva odlična kreatora ali o njima previše i ovise, a oni nisu takve klase bez obzira na Lowryjevo herojstvo s ove utakmice koje bi trebalo sugerirati suprotno.

Casey se kao i Bickerstaf ranije zaostatak iz prve četvrtine odlučio loviti u drugoj četvrtini s oba šerifa: i DeRozanom i Lowryjem. S tim da je prvi odigrao katastrofalnu šutersku utakmicu i Lowry se ovaj put pokazao kao bolji 1 na 5 strijelac. Čestitke i Lueu koji je takvoj postavi suprotstavio onu s Dellavedovom, Shumpertom, Jeffersonom, Fryeom i Mozgovim. Pick Delly-Timofey činio je osnovu napada pa su Cavsi i sami održali Raptorse u igri. Vraćaju se Irving i Love ali Raptorsi imaju Josepha u šutersko-kreativnoj roli i 2 na 2 igru Lowryja i Biyomba koja funkcionira odlično. Cavsi su se od šoka oporavili tek kada se James vratio.

Inače, Love i Irving opet su pokazali da ne mogu zajedno i da nisu ni blizu Wade i Bosh. Ali ni blizu. Zanima me hoće li se ikada dogoditi da obojica odigraju poštenu utakmicu istovremeno, ili će stalno biti slučaj da Love igra loše kada Irving igra dobro i obrnuto. „Igra dobro“ znači da su u roli volume potrošača jer za ništa drugo i nisu. Love je u ovoj utakmici pak pokazao više all-round vještine a Irvingu je Lowry pokazao zašto je All-Star bek a on nije, direktno ga nadigravši u izravnom dvoboju.














Casey se opet zajebao pa na parket poslao početkom treće Scolu i Johnsona koji osim par prekršaja nije pokazao puno. Cleveland je na 60:49 pa Ross i Patterson gase požar, a Lowry je najdominantniji igrač na parketu. Terorizira bekove s loptom koje čuva u kombinaciji s Josephom, a u napadu je u kamikaza stilu i juri u reket, iznuđuje penale, kreira sebi poene iz driblinga. Lue ne vadi Jamesa iz igre, Casey se za istu taktiku odlučuje s Lowryjem. Strateg Cavsa se na kraju odlučuje i za small ball s Loveom na petici i Jamesom na četvorki ali to im nije rješenje za obrambene probleme koji ih muče jer Lowry trpa sve i koristi prostor gdje jedini šuter na parketu iz njegove ekipe nije samo Valanciunas. 
Poetska je pravda da se utakmica završila kako se završila.

Bio bi zadovoljan kada ovo ne bi bilo finale konferencije jer mi je muka od stila igre i jednih i drugih. Ali nažalost po mene čini se da su trenutno samo ovi Raptorsi (jači za Carrolla) dovoljno dobri na Istoku da jedini ne dobiju metlom po kostima.

(Subota 27.2.)


Oklahoma-Golden State
I dok sam se ja zajebavao s gledanjem Rocketsa i Spursa, pa kada je to otišlo kvragu s Blazersima i Bullsima, u pripizdini zvanoj Oklahoma - spektakl.

Thunderi su se puno bolje pripremili za ovu utakmicu nego prošlu. Rezultat iz Oaklanda nedavno sugerira da je utakmica bila izjednačena ali Warriorsi su kroz cijeli period vodili s više od 10 poena i tek su Kerrovi eksperimenti s postavama na kraju doveli do toga da Warriorsi zamalo izvise. Za razliku od prethodne (o kojoj sam pisao ovdje) Donovan je povukao dva dobra poteza. Prvo, odustao je od visoke kombinacije Adams-Kanter koja je bila rezultatski negativna i koju su Warriorsi lakoćom branili i napadali. Drugo, uvijek je na parketu imao jednog od dvojca Durant-Westbrook. Napokon se sjetio i shvatio da na klupi Thunderi više nemaju ni Hardena a ni Jacksona da nose drugu postavu. Kanter i Waiters to ne mogu odraditi, možda protiv lošijih klupa, ali protiv Golden Statea ne (reći da Waiters može bilo što odraditi je upitno).

Od ostalih prilagodbi istaknimo vraćanje Robersona u petorku koji je puno bolje rješenje za Thompsona nego Waiters i još jedna takva dugajlija omogućila je Oklahomi da opet preuzima skoro pa sve. I radili su to odlično. Durant je opet bio na Greenu, Westbrook na Curryju, Ibaka na Barnesu. Za razliku od prethodne utakmice Barnes je bio nevidljiv, ni traga igraču koji je u prošloj utakmici koristio missmatch. Curryju u ovoj utakmici nije bilo važno tko ga pazi ali recimo kako teško možemo kriviti obranu Thundera ili posebno nekog igrača jer su dopustili Stephu da se razmaše. Možda su Ibaka i SIngler imali po jednu lošu reakciju kada bi zaboravili koga čuvaju ali što reći za tricu preko Adamsa, iz mjesta nakon pump fakea? Možda mi se samo čini, ali kroz utakmicu sam stekao dojam da ga Warriorsi nisu toliko koristili u off-ball igri kao inače, što bi opet mogao biti dokaz koliko je obrana Thundera odradila dobar posao na preuzimanjima i natjerala Stepha da kreira za sebe i druge (Green je svejedno skupio 14 asista).

Ako ništa drugo Oklahoma je posebno u prvom poluvremenu odradila posao na supporting castu. Klay je završio poluvrijeme s 2/9 šutom, Barnes 1/4, Green 0/3. Em nisu mogli pronaći ritam i zabijati lagane poene jer su domaćini sve preuzimali pa njihovi cutovi, screenovi, splitovi i backcutovi nisu bili toliko uspješni, em su neki imali stvarno loš ulazak u utakmicu (Thompson je posebno forsirao) i promašili ono što inače zabiju.

Ako Oklahoma nema lijek za Curryja onda je i nakon druge utakmice očito kako Warriorsi nemaju rješenje za Duranta kojeg je na kraju mogao dobiti samo Steph Curry, i to vjerojatno samo zato što je ovaj morao na klupu zbog penala. Koliko god bili dobri i Barnes i Iguodala čini se kako je najbolje rješenje bio Green. Ali opet, kada je KD u ritmu nema tog igrača, obrane i taktike koja ga može zaustaviti. Čovjek je trpao na ulazima, s trice, iz dotrčavanja, iz bloka. To je ono što će Oklahomi trebati u svakoj utakmici ako misle parirati Warriorsima. Ako Durant može odraditi ono što radi Curry, Oklahoma ima neke šanse. Makar, prije ove dvije utakmice više sam vjerovao da će slanjem ovih valova wingova s nenormalnim fizikalijama na Duranta Golden State kontrolirati taj matchup i da će Westbrook biti problematičan za branjenje, ali od Russa u dvije utakmice nismo dobili puno što se scoringa tiče. Razigravački dio je odradio dobro ali recimo u produžetku nije mogao nastaviti Durantov ritam iako se konstantno trošio napadajući reket.

I jedni i drugi su se pred kraj utakmice služili zanimljivim taktikama, a to ej napadanje najslabijih defendera, kao da se radilo o klasičnoj playoff utakmici. Kada je KD dobio šestu u igri je bio Singler koji je čuvao Barnesa a da bi Curryju olakšali napadanje Barnes je dolazi u igru 2 na 2, postavljao screen da bi Singler preuzeo Curryja. Sličnu stvar su izvodili i Thunderi s Curryjem kao defenderom i Westbrookom ili Durantom kao napadačima.












Jedna od važnijih stvari koju su Thunderi u ovoj utakmici apsolvirali bila je tranzicijska obrana. Ne samo da su sveli Warriorse na samo 15 poena iz tranzicije nego su oni zabili 18 iz kontre. Paradoksalno je da su izgubili duplo više lopti (22 > 11). A dobili su već klasično za njih i bitku u reketu. Zabili su 60 poena iz reketa naspram 40 Warriorsa ali i 5 trica manje, a dominantni su domaćini bili i na skoku (76>41, napadački 16>4). Kada pogledamo ovako brojke pravo je čudo kako su Thunderi izgubili utakmicu ali ovo možda još bolje oslikava što sve trebaš napraviti da bi dobio mašineriju Warriorsa, odnosno da bi dobio priliku dobit ih.

Osim što je Donovan odustao od komba Adams-Kanter čini se da je odustao i od rookieja Paynea za kojeg sam već nakon prve utakmice napisao da nisam siguran kako je on rješenje na jedinici, posebno ako igra bez Duranta ili Westbrooka i posebno ako se igra na preuzimanja jer fizikalijama još nije dorastao snagatorima Warriorsa. Plus, s Westbrookom ili Durantom početkom druge četvrtine netko mora izgubiti minute jer je višak. Ostaju nam Singler, Waiters, Morrow, Foye i Payne. U utakmici protiv Warriorsa stradala je zadnja trojka. A onda opet kada pogledam, u čemu je itko od četvorice veterana bolji od Paynea? Problem za Oklahomu je što su mu srezali i minute protiv drugih ekipa jer testiraju može li im Foye nešto donijeti kao play druge postave s Waitersom. Može, koliko i ja da me stave u igru. Na kraju bi se Paynea čak i moglo podnijeti u postavi s Westbrookom ili Durantom, kao sekundarnim playom i dobrim spot-up šuterom (38% za tri ove sezone) skrivenim na Barbosi sve dok nema Curryja u igri. Ili i Paynea čeka sudbina Lamba i Jacksona koji nisu mogli do minuta zbog Carona Butlera i Dereka Fishera koji su bili prijeko potrebni jer su imali to vječno precijenjeno „veteransko iskustvo“.

Bez Ezelija Kerr je neke minute dao Varjeaou koji se opet pokazao beskorisnim u trenutnom stadiju karijere i ne vjerujem da će više vidjeti minuta u ovakvim dvobojima ako svi budu zdravi. Speights je ako ništa drugo šuter i kakva takva opcija s klupom koja ima problema sa spacingom. Tu je Donovan napravio još jednu dobru stvar. Robersonu je dao minute s drugom postavom kako bi imao visokog igrača na Livingstonu.

Kerr je 10 minuta na utakmici dao i Petorci Smrti s Greenom na petici i Iguodalom umjesto Boguta. Boguta koji protiv ovakvog protivnika nema puno smisla na parketu (za 17 minuta bio je -19). Nije ga lako sakriti jer njegova dodavanja nisu korisna kada protivnik sve preuzima  a on ne može kazniti missmatch, a Barnes i Green nisu šutom mogli nadoknaditi to što Bogut ne donosi direktne poene. S njim na samo 17 minuta očito je falilo zaštite reketa i stabilnosti na skoku ali Lineup of Death imala je Net rating +62,8 i još jednom potvrdila da lijeka protiv nje nema. Smrt je neizbježna.


Nakon dvije utakmice Warriorsa protiv Oklahome i onih protiv Cavsa i Spursa čini mi se da su Thunderi najbliži tome da budu prva pratilja. Cavsi očito nemaju kemiju šampiona i imaju dva startera koja će biti jako teško sakrivati protiv Golden Statea. Spursi imaju povijesno dobru obranu i uigrani su ali dio jezgre im je na zalazu i teško da će samo kontrolom tempa i fizikaljenjem moći dobiti seriju. Problem koji imaju s floor spacingom vrlo vjerojatno će ostati nerješiva enigma. Problem sa šuterima ima i Oklahoma, imaju čak i najmanje širine na rosteru i nedostaju im 2 igrača (backup četvorka i 3&D wing) da bi bili al-pari Warriorsima ali barem na rosteru imaju 2 od 5 najboljih igrača u ligi koji mogu u napadu pratiti Splash braću. Opet je to samo talent, opet je sudbina u rukama samo dvojice igrača, i opet to vjerojatno neće biti dovoljno da odu do kraja Ali dok je njih dvojice nada nekakva postoji. Pa čak je i Donovan sa svojim stožerom počeo vući zanimljiva rješenja.

petak, 26. veljače 2016.

NBA NOTES (22-25.2.)

(Ponedjeljak 22.1.)

Atlanta-Golden State

Prošle sezone ovaj je dvoboj u Philipsu bio jedan od boljih koje sam gledao, a prva runda (iduća je za već za tjedan dana) ove sezone bila je samo blijeda kopija. Nemam ništa protiv „divljanja“ parketom i jurnjave gore dolje ali ova me utakmica više podsjećala na reprezentativne akcije SAD-a protiv neke države iz ostatka svijeta. Skoro pa revijalna. Nije to ništa novo za protivnike Warriorsa, Hawksi su na kraju i časno pali ali očito je kako je Atlanta za 2 koplja lošija ekipa nego lani, a Warriorsi za isto toliko bolji. I to je loša vijest za ostatak lige.

Dvije su stvari obilježile prvu četvrtinu:

1) Green drži Millsapa pod kontrolom koji je ove sezone fokus napada Hawksa, ali njegova fizička igra i guranje u reketu kada krene na ulaz nisu prolazili protiv Draymonda. Koji inače ima i dosta kredita kod sudaca jer njegova udaranja i čupanja dosta često prolaze nekažnjeno. Ali to je prirodna stvar kada igraš za šampione i top si defanzivac. Warriorsi su preuzimali gotovo sve, bez ikakve intencije da se zajebavaju s rotacijama i love igrače Atlante kroz blokove po cijelom parketu pa je Millsap ostajao i protiv Klaya i Stepha ali tu bi pomoć opet pravovremeno stizala od visokih igrača nakon čega lopta iz Millsapovih ruku ide najčešće do otvorenog igrača što nas dovodi do situacije broj 2.

2) Atlanta nema oružja u napadu a Warriorsi sve pogađaju. Gosti su pogodili 4 trice u 3 minute i igraju točno onako kako im odgovara. Tranzicija, tempo, trice iz kornera, lagani poeni. Još kada je Steph ušao u „zonu“ počela je zona sumraka za Jastrebove. Problem za Atlantu bio je taj što su prihvatili takav stil igre. Ne možeš Warriorse dobiti njihovim oružjem. Ali što im je i preostalo? Warriorsi ti uručuju pozivnicu za party kojem je teško odoljeti jer ne igraju obranu ni blizu 100% mogućnosti, jure po terenu i gube lopte, a ako ti je i u genetskom kodu uklesano da igraš proaktivnu košarku (što Atlanti i je) onda nemaš izbora nego pokušati odgovoriti istom mjerom. I ne samo to, već ti je i najbolji igrač ove sezone zaključan od Greena, na halfcourt nemaš rješenja jer nemaš igrače koji bi znali rješavati preuzimanja (koliko je to i moguće kada su svi igrači Dubsa dugački i snažni na svim pozicijama?) pa je onda i logično da napadaš što više na nepostavljene obrane. Warriorsi tako šutiraju 10-18 u uvodu utakmice, a tempo i gaženje protivnika ne pada ni kada Kerr na parket baca small-ball s Greenom na centru, Curryjem za komandama okruženim Iguodalom, Barbosom i Rushom.

U drugoj četvrtini Atlanta se iz dvoznamenkastog minusa vraća na -7 zahvaljujući Horfordovim akcijama i Hardawayevim poenima. Klupa Dubsa bez svog trijumvirata nije imala puno rješenja, a Iguodala baca ciglu za ciglom pa Kerr vraća startere. Budenholzer ide na ruku toj odluci jer na terenu je petorka s Bazemoreom i Sefoloshom. To je jedna od onih kombinacija za koje se moraš pitati, zašto? Zašto Thabo i Kent, zašto Oladipo i Payton, zašto Perkins-Cole-Dejean Jones-Cunningham, zašto Gasol-Mirotić….? Znam da mu fali korisnih igrača u rotaciji u oba smjera, ali znam i da je napad Atlante tek 18. u ligi. Bud često ima „lapsuse“ s postavama kojih se drži kao pijan plota. Sjetimo se samo prve runde protiv Netsa gdje se redovito početkom druge počinjao s petorkom u kojoj su ili Schroder, Scott i Bazemore iako to nije funkcioniralo uopće. Postava s Thabom i Kentom, plus Teague, Millsap i Horford ima negativan Net rating (-7,1) i jedina je net negativna uz startnu petorku (može li Thabo napokon unutra sad kada je nestalo BazeGodove čarolije?) od prvih 9 postava po minutaži (deseta opet uključuje Bazemorea i Schrodera i ona je u minusu). Gdje je nestao Patterson koji je imao lijepih rola na početku sezone i koji zna čak i kreirati iz picka kao sekundarni play, što nije loše u ovom sistemu Atlante? Uglavnom, tu postavu Kent-Thabo su Warriorsi izbušili s Curryjeve dvije trice i Iguodalinim ulazom + penalom dok Atlanta nije zabila ništa.





Utakmica zadržava isti stil, isti tempo i u trećoj. Warriorsi se zajebavaju kao Globetrottersi, Hawksi su Washington Generalsi sve do sedme minute treće četvrtine kada Golden State neobjašnjivo staje a mi još jednom vidimo košarku i zabavu koju nudi u punom sjaju. Odjednom Atlanta postaje Golden State i obrnuto. Schroder je Curry i obrnuto, Sefolosha je Klay Thompson a Horford je toliko dominantan na oba kraja parketa da ga je Kerr gotovo oslovio s Draymond (najbolji igrač Hawksa: 23-16-6-3-5, valjda će početi igrati za novi ugovor). Warriorsi gube lopte i natječu se tko će veću ciglu baciti Green ili Iguodala i očito plaćaju cijenu opuštanju. Atlanta valjda u 5-6 minuta pogađa sve što nije do tada i čak dolaze u vodstvo.


Kerr si u četvrtoj ne dopušta igranje s postavama. Small-ball je bio na terenu dok su Hawksi odradili prekomjerno granatiranje pa ovaj put počinje s Thompsonom i Bogutom. I fantastično pogađa. U sridu. Pristup gostiju se promijenio, igra se usporila, Klay je zabio 10 od 12 prvih poena Dubsa, a Bogut je zaključao reket za bekove i visoke igrače Hawksa. Sada se Atlanta zaustavila. Bogut je s 2-3 blokade pokazao tko je šef u reketu pa Hawksi više ulaze ne pretvaraju u polaganja nego su primorani na promjenu taktike, ili su u strahu pa igraju slash and kick ali trice više ne ulaze. Sat otkucava ponoć i opet imamo utakmicu neravnopravnih protivnika, a bolja ekipa bez problema odrađuje posao do kraja.

(Utorak 23.2.)

Utah-Houston

Snyderu je trebala jedna utakmica da Neta izbaci iz startne postave a ubaci Macka koji je protiv Blazersa odigrao odlično. Čini se kao da je jedva dočekao. Ako rukom sakrijemo postotak trice iz ove utakmice onda je Mack šuterski zadovoljio. Izgubio je previše lopti, čak 6, a imao je samo 2 asista. Ne znam kako će se snaći u većoj roli kroz sljedeće utakmice ali znam da je bolji igrač od Neta, može napasti s loptom i protivnici ga moraju respektirati. Pa čak i ako brojke ne budu sjajne, skidanje dijela kreacijskog tereta s leđa Hooda i Haywarda je dobar posao.

Rocketsi su se nakon poraza od Blazersa u zadnjoj utakmici pred All-Star odlučili odustati od small-balla kojeg su do tada u velikoj mjeri koristili (uglavnom zbog ozljeda Jonesa i Motiejunasa) pa je Josh Smith startao i drugu uzastopnu utakmicu. Josh je bolji izbor za staviti na Favorsa od Arize definitivno i s njim u petorci Rocketsi imaju opciju na laktu ali onda mi nije jasno zašto opet puno toga preuzimaju u picku i ostavljaju npr. Hardena protiv Favorsa?

Houstonu u uvodu utakmice ne ide baš kreacija iz pick and rolla koju standardno odrađuje Harden. Hood koji je na njemu uz pomoć visokih igrača odlično čitaju 2 na 2 Hardena i uglavnom Smitha, što rezultira izgubljenim loptama Brade. Na drugoj strani Jazz u svojoj klasičnoj horns formaciji s visokima na laktovima koji služe kao rolleri, šuteri i handoff dodavači. Hayward i Favors u uvodu šuterski briljiraju. Bickerstaff nakon timeouta mijenja napadačku strategiju pa umjesto Hardena u picku svog glavnog napadača počinje koristiti u izolacijama, također na laktovima što ovaj na račun talenta odlično rješava. Rocketsi opet na pauzi kada je Harden na pauzi. Petorka s Lawsonom kao glavnim kreatorom na perimetru i Dwightom kao prvoj opciji funkcionirala bi možda prije par godina ali danas ne i Utah se odvaja na veću prednost pred kraj prve četvrtine kada Snyder namjerno faulira Howarda koji promašuje sva 4 penala.













Rocketsi su se vratili u drugoj četvrtini i to zahvaljujući small-ball postavi koja je zaigrala agresivnije na loptu i dovela do toga da Utah izgubi 10 lopti u četvrtini. Kako ništa nije dobio od Capele, Jonesa i Smitha ni u obrani ni u napadu Bickerstaffova promjena stila je sasvim opravdana. Snyder na to odgovara postavom s dva playa ali ostaje nominalno s dva klasična visoka igrača Favorsom i Bookerom. Haywarda osim povremenih slobodnih bacanja u ovoj četvrtini jedva da vidimo, ali zato Harden radi kao sat. Koristi činjenicu da je obrana Jazza raširena i da u reketu nema Goberta (Booker i Gobert ipak nisu čuvari obruča).

Gobert je inače zadao prave glavobolje Snyderu. Njegova prisutnost u reketu je opipljiva u svakom napadu protivnika. Čak i ako ne ostvaruje stop akcije on diktira kako će se protivnik ponašati i kako će se vrtjeti akcija. Kroz reket sigurno neće. Dwighta je uštopao jako dobro, ali napadački mi je u ove zadnje dvije utakmice što sam ga gledao izgledao pogubljeno. Fascinantno je kako mu se lopte odbijaju od ruku i kakve je zicere u stanju promašiti. I u drugoj i u trećoj četvrtini Quin nije imao strpljenja s njim zbog napadačkih flopova. Protiv Blazersa zbog defanzivnih. Jebiga, Jazz je u situaciji da se bori za playoff što u krajnjem slučaju razvoj igrača stavlja u drugi plan a tolerancija na pogreške je manja. Ono što smo vidjeli u drugoj ponovilo se i u trećoj četvrtini. Gobert ne finišira iz dvije akcije oko obruča i Snyder ga posjeda na klupu. A kada je on na klupi Harden radi dramu po reketu Jazza. Rocketsi potpuno preuzimaju konce i igraju svoj napad: trice + Hardenovi ulazi i slash and kick. Da se Hayward pred kraj četvrtine nije probudio puno teže bi dobili ovu utakmicu.

Četvrta četvrtina je opet pokazala da je Snyder šahovski velemajstor. Kada se utakmica počela odlučivati odustao je od identiteta momčadi koja igra 48 minuta s 2 visoka igrača i zaigrao klasični small-ball s Favorsom na petici, Haywardom i Chrisom Johnsonom na krilima, a bekovi su Mack i Burke. Rocketsi su s Dwightom, Arizom i Hardenom na krilima i na beku s Terryjem i Beverleyjem. Ako se već ne mogu obraniti visinom (a bez Goberta ne mogu) Jazz je odlučio braniti se brzinom. Tu moram istaknut rolu Chrisa Johnsona koji je imao par genijalnih obrana na Hardenu. Njegova energija je zarazna, i u četvrtoj je u kratko vrijeme skupio 4-2-1-1 brojke. Svaka čast Jazzu gdje su ga iskopali i kako ga razvijaju. To je nešto što se i očekuje od ekipe koju Snyder vodi i koji recimo ima velike zasluge za šutersku renesansu Korvera (nakon svakog treninga su ostajali raditi u dvorani po 500 šuteva – pogođenih), napredak Carrolla i Teaguea također. Za potpuno dojam ja bi bio zadovoljan da je Macka povukao iz igre umjesto Johnsona pred kraj četvrte a ubacio Hooda. Shelvin je do tada bio 0/3 na šutu, a Johnson je radio sjajan posao u obrani na Hardenu. Burkea Quin nije dirao, njegove trice u četvrtoj su držale priključak s gostima.

Završnica je zanimljiva. 105:101 je za Jazz, napad je za Rocketse i nakon timeouta očekivao sam da će Snyder ubaciti Goberta u reket umjesto Favorsa ili Burkea/Macka, međutim on ostaje s niskom postavom. Samo je Burkea zamijenio C.J.-em. Taj napad je završio polaganjem na obruču Hardena. Tu ipak mali minus za stratega Ute.

Druga zanimljivost ne samo završnice nego utakmice je Haywardova šuterska perfekcija. Do zadnje četvrtine nije promašio šut (nije puno ni šutirao) a slobodna je realizirao 12/13. Imao je Hayward na kraju šansu Jazz odvesti do pobjede sa slobodnim bacanjima na rezultatu 105:103 ali je promašio prvo bacanje jer mu se dogodio Pat Baverley. Nitko ti se ne može uvući u glavu kao Pat Beverley. 




Gordon je pogodio drugo ali je i Terry tricu za produžetak. U kojem je Jazz bio uspješniji ravno za herojstva Rodneyja Hooda, još jednog igrača koji zaslužuje poseban tekst za sve ono što prikazuje ove sezone.

(Četvrtak 25.2.)

Boston-Milwaukee

Boston juri prema playoffu, Bucksi da istog ne vide ove sezone. Kada bi morao opisati što Bucksi igraju u napadu iskreno ne bi znao. Nije to nekakav poseban sustav igre ili set akcija. Na svakoj poziciji imaju visine i dužine pa se uglavnom i na to oslanjaju u napadu. A inače su jedna od 10 ekipa koje najviše  u ligi igraju kroz izolacije. Primarne opcije su im Monroe u postu, Middleton u izolaciji ili pick and rollu i Giannis kao point-forward. Na početku utakmice gledamo puno 1 na 1 situacija Bucksa koji nemaju previše rješenja za „pitbull“ obranu Celticsa. Uglavnom je to ono što sam do sada rekao: Middleton koristi visinu protiv Crowdera, Giannis brzinu protiv Amira Johnsona, a Parker je kvazi-spacing element na poludistanci. Samo što to nije dovoljno protiv raspoloženih Celticsa koji dominiraju u svom ritmu. Pumpaju tempo i tranziciju, u obrani grizu na lopti premda su Bucksi fizički moćniji. Napad radi kao sat. Odigrali su valjda sve što se može odigrati kao jedan NBA napad. Thomas kao primarni kreator iz picka, visoki na laktovima uključeni u handoff, Bradley u off-ball igri, Thomas i Sulinger pick and pop, Thomas i Crowder u izolaciji.

Poslije ostvarene početne prednosti Stevens na parket baca small-ball postavu samo s Amirom na petici, a krilima Turnerom i Crowderom. I dalje ostaje ista priča samo što Bucksi sada lakše kroz Monroea dolaze do poena. Problem je što ne ciljaju sustavno Moosea kao glavnu opciju dok je na parketu, već su njegovi poeni posljedica skoka ili „progurane“ lopte za zicer na ulazu. Prava šteta, jer Monroe tradicionalno dobro igra protiv Bostona, a pored toga, Stevens je bez pravog centra i sa skraćenom rotacijom jer je Olynyk ozlijeđen, Lee otpušten, a Zelleru i Jerebku ne vjeruje previše. U 5 minuta Monroe je zabio 6 koševa a od toga mu je lopta samo jednom spuštena na post, a igru vode bekovi na čelu s Carter-Williamsom. Obje kombinacije su problem za Milwaukee kojima fali šutera u bilo kojoj postavi. Toliko, da je Kidd dao sinoć 7 minuta svom priki iz vremena Knicksa Steveu Novaku. S kroničnim problemom manjka „prangijaša“ nije lako vrtjeti ni pick a ni Monroea ciljati na niskom postu. Da stvar bude još problematičnija za Kidda njegov pick je previše statičan. Ako ti ga već vrti Carter-Williams kojem će svaka malo ozbiljnija obrana ići ispod bloka onda ti ostala 3 igrača ne smiju biti statična kao što jesu. MCW i Monroe ipak nisu Nash i Amare i oko njih nisu idealne šuterske opcije, a to što vrtiš nije spread pick and roll jer ti fali „sredstava“ za spread. Čini mi se da Bucksi pick prečesto koriste kao oružje koje isključivo služi da se iz njega direktno zabije poen. Ali 2 na 2 igra je kod pravih napadačkih ekipa često samo sredstvo za pokrenuti akciju, zaljuljati obranu i onda napasti.

Čudno mi je to sve kod Kidda koji je jedan od najboljih playmakera ikad, i to „čistih“ playmakera što bi rekli zadnji romantici. Pa kada sam već upao u dubioze s njihovom statičnošću onda da kažem kako se ista ogleda i s Monroeom na laktu i visokom postu. Visokog igrača s osjećajem za asist stavljaš na lakat (s loptom u rukama) da bi ti poslužio kao mantinela: give and go, handoff, traženje cutera ili nekoga na trici. U nekoliko situacija protiv Bostona Monroe je bio u toj situaciji (uglavnom je visio na desnom bloku i tražio loptu) ali razvoja akcije nije bilo jer nije bilo jer su izostale kretnje suigrača (sa Zazom je lani to puno bolje funkcioniralo čini mi se). Opet kažem, nije lako slagati bilo kakvu napadačku taktiku Bucksa kada im se ekipe zabarikadiraju u reket i puštaju neka ih Parker dobije s poludistance ili Monroe u postu. Nova sezona za Kidda i Buckse a problemi stari. Lani 26. napad na kraju sezone, trenutno je 25. Totalni kaos.

Ne sviđa mi se i kombinacija Carter-Williams-Monroe zajedno na terenu. Ni jedan ni drugi nisu šuteri. MCW je pick and roll kreator ali Monroe nije klasični pick finišer. Za iskoristiti MCW kvalitete treba ti bolji roller i šuteri, za iskoristiti Monroeove kvalitete ne treba ti play tipa MCW nego šuter. Dok je lopta kod MCW-a poništavaju se kvalitete Gregga i obrnuto. Sve su ovo stvari koje bi bilo lako sakriti da je i roster Bucksa malo širi pa da se minute ne poklapaju previše ovoj dvojici, ali s obzirom da Kidd ima tek 7-8 NBA igrača na rosteru koji i sami po sebi nisu komplementarni do kraja teško je osmisliti bolja rješenja.

Boston se u drugoj odvaja na 42:27 baš zato što su Bucksi na parketu s 2 NBDL igrača – Vaughnom i O`Bryantom, uz Carter-Williamsa, Monroea i polumrtvog Mayoa. Kada je napad stao onda su se Bucksi sjetili razigrati Gregga što im nije uspjelo ovaj put zbog gore opisanih problema. Monroe ide na hlađenje vraća se Plumlee sa starterima, Stevens je malo duže ostavio na parketu Turnera i indisponiranog Smarta uz Jerebka i to je dovoljno Bucksima da se vrate u život uz pomoć obrambenih reakcija i izgubljenih lopti Bostona. Celticsi me dosta podsjećaju na Atlantu od lani. Dominiraju kroz utakmicu i bolji su ali nikako da ubiju dvoboj i u trećoj četvrtini završe stvar.

Treću je Boston otvorio sa 7:0 ali Bucksi opet odbijaju umrijeti i u igri su opet zahvaljujući Middletonu koji je imao izvrsnu all-round večer. Namučio je Crowdera koji nije igrao punu minutažu zbog penala, a kada je Stevens iz igre povukao opet Crowdera pa zatim i odradio standardnu rotaciju Smart-Bradley Celticsi su opet stali. Iako imaju sada viška driblera imaju manjak na najboljem strijelcu protivnika i 2 šutera manje dok je Smart u ovakvom izdanju (Turner nikad i nije bio šuter). Kidd je na spomenutih 7:0 odgovorio sa Monroeom i Novakom a Stevens vraća Bradleyja i lijepi ga Mddletonu. Boston je četvrtinu dobro kontrolirao sa Thomasom sakrivenom na Novaku.

Na kraju Monroe se razigrao i napravio dar-mar Amiru Johnsonu. Bila je to poezija u low postu, ali i nekoliko dobrih šuteva s kraće distance. Bucksi preko Moosea otvaraju s 12:4 a za Boston je opet na parketu trojac Jerebko-Smart-Turner koju je Stevens ne tako brzo (u 6 minuta ekipa mu je bez ključnog kreatora zabila samo 8 poena) razbio sa starterima a umjesto Johnsona u igri je Sullinger kao protuteža centru Milwaukeeja. Gosti su na samo -5 a Boston mora čupati pobjedu u već dobivenoj utakmici.


Sve dileme na kraju je riješio Thomas svojom klasičnom 1 na 5 igrom i sjajnim asistom u zadnjim sekundama za Crowdera u korneru, ali on je bio i jedan od razloga zašto su Bucksi i nakon njegovog ulaska u igru mogli dobiti utakmicu da su bili malo fokusiraniji. S Thomasom moraš živjeti. Pamtit će se njegova trica preko ruke na kraju i asist Crowderu ali nije prvi put da ga gledam ove sezone kako ne donosi dobre odluke na kraju utakmice (zadnje mi na pamet pada utakmica protiv Warriorsa u Gardenu i par produžetaka). Nerezonski šutevi i izgubljene lopte, komplicirana rješenja itd. Kazano u dvije riječi – combo bek.


















Blazerse i Rocketse ostajem dužan. Praštajte. Bit će za par dana kada se nakupi utakmica zbog kojih sam šarao po wordu. Kolumna za NBACro je također u pripremi. Izlazi ovih dana.

utorak, 23. veljače 2016.

NBA NOTES (21.2)

Pošto se posla nema, a vremena i utakmica ima i previše onda neka idu 2-3 puta tjedno na blog bilješke zapisane tijekom utakmice. 

Nedjelja 21.2.

Oklahoma-Cleveland

Poprilično neinspirativna utakmica za pisanje bilješki ali Lue je skinuo i drugu veliku ekipu u svom mandatu, a Cavsi su protiv Thundera potvrdili dobru formu. Sada su već u nizu od 5 pobjeda iako suparnici s izuzetkom Oklahome po defaultu nisu bili konkurentni.

Prva četvrtina je obilježena Oklahominom idejom da se nametnu u reketu. Westbrook i Durant su standardno napadali ulazima, a Russ je dobio priliku da se okuša i u postu protiv Irvinga što se već u prve dvije takve akcije pokazalo kao švedski stol za Westbrooka pa je prelijepi zadatak da se hrva s playom Oklahome dobio J.R. Smith. Oklahoma je našla načina da razigra i Adamsa i opet je Westbrook u glavnoj ulozi i 1-5 pick and rollu s brkatim Novozelanđaninom koji izgleda kao da je izašao s Woodstocka. Cavaliersi kao da nisu bili spremni kako braniti ove situacije. Westbrooka su ponekad udvajali što je ovaj koristio za namještanje zicera a Thompson je u picku plivao ne toliko zbog lošeg čitanja koliko zato jer mu nitko nije pokrivao leđa, a taj netko je najčešće bio LeBron.

Na drugoj strani za promjenu LeBron na početku u reduciranoj ulozi a u glavnoj Irving (manje uspješno) i Love (puno bolje). Velika pomoć došla je i od Smitha koji živi za ove velike utakmice i ulazi u posebnu red hot zonu što se šuta tiče. Oklahoma preuzima na početku puno toga u obrani, posebno kada James i Love vrte pick. Prvi veći problemi za domaćine pojavljuju se kada Kanter stupa na teren umjesto Ibake i igra zadnjeg čovjeka obrane. Love je još na parketu pa je Donovan zamislio kako će Adams bolje pratiti Kevina u pick igri a Kanteru je prepustio Mozgova ili Thompsona. Naravno da to Cavsi koriste na ulazima i kretanju bez lopte. Dvije izvrsne akcije LeBron-Dellavedova gdje James bježi Durantu ali i Kanter kasni u reakciji.

Početkom druge je jasno da se Irving zbog želučanih problema neće vraćati na parket pa Dellavedova dobiva više minuta i to funkcionira jako dobro. Oba trenera su izgleda avanturisti pa šalju zabavne petorke na parket tipa Payne/Morrow/Foye/Collison/Kanter. Ona Cavsa Delly/J.R./Jefferson/Tristan/Mozgov je ipak nešto bolja jer su Tristan i Timofey zatvorili reket a Smith i Jefferson pogađaju otvorene šuteve. Dellavedova mora na hlađenje a Lue nema ni Mo Williamsa pa James i službeno postaje playmaker i preuzima puno veću odgovornost u napadu nego što je to io slučaj u prvoj četvrtini. Love je u igri a Lue ne pomišlja na povlačenje Mozgova iz igre koji je donio čvrstinu u reketu ali i zabija svoje zicere u napadu. Inače ovo je četvrtina u kojoj smo mogli gledati festival alley-oopova koji su često bili produkt genijalno odrađenih akcija, ali i još češće potpuno pogrešnih obrambenih reakcija i slabe komunikacije.

Kada tvoja klupa nadigra protivničku i kada su starteri razigrani jasno je da si na dobrom putu. Cavsi poluvrijeme završavaju s +10. Durant i Westbrook uz pomoć Adamsa i Ibake odradili su dobar posao u napadu da pariraju gostima, ali jezičac na vagi bila je upravo klupa gostiju na kojoj su svi igrači bili +/- pozitivni, a rezerve Thundera sve +/- negativne. Primjera radi Mozgov je zabio 10, Jefferson 6 a Delly je imao 5 asista. Bench Oklahome zabio je samo 5 poena ukupno i još jednom potvrdio da Oklahoma nema širinu. Foye nije nikakvo rješenje premda Donovan kaže da se naučio na njihov sistem (sistem!?).

U trećoj je utakmica riješena kada su Cavaliersi malo modificirali obranu Westbrooka u postu koristeći zonu i slanje pomoći, a 1-5 pick Westbrook-Adams je također zatvoren boljom rotacijom u pozadini. Oklahoma je pokušala razigrati Waitersa kao dodatnu opciju (ili je on pokušao sam sebe razigrati) ali to je završilo tragično. Dion trenutno izgleda kao jedan od gorih igrača u ligi. A nekoć je s Irvingom tvorio „najbolji backourt lige“.

Nije se proslavio ni Donovan. Momčad mu se ne može ni obraniti ni napasti a njegova jedina reakcija bila je standardna rotacija kada otkuca sat: Kanter umjesto Ibake. Ni traga nekakvom small-ballu, pokušaju da se možda s dva playa stavi pritisak na obranu Cavsa ili nečem sličnom. Ne može svatko biti Brad Stevens (ni Hoiberg ni Donovan ne briljiraju).



Orlando-Indiana

Hajde da vidimo koliko će Skilesu trebati da opet razdvoji Paytona i Oladipa. S tim da bi ovaj put čupavi play mogao biti taj koji će završiti na klupi jer Oladipo igra dobro u zadnje vrijeme. Ali i brojke su na njegovoj strani. Recimo da ni jedan smjer igre ne pati s njim na parketu, dok je napad za 4 poena na 100 posjeda lošiji s Paytonom na parketu koji ni u jednom segmentu igre nije napredovao u odnosu na lani (postotak trice je bolji, ali kakav bi mu trebao biti kada šutira jednu po utakmici?).

Ali čekaj, zašto bi ih Skiles i razdvajao kada su se odricanjem Harrisa i Fryea prebacili u tank mode i valjda eksperimentiranju s postavama? Ili nisu. Ne zna se još ništa u Magicu ali kako je Skiles do sada prevrnuo svaki kamen u potrazi za idealnim rotacijama nije nemoguće da opet nešto krene kemijati.

Sve ovo je poslužio kao uvod da kažem kako pogled na brojke govori tisuću riječi. Payton i Oladipo proveli su 825 minuta zajedno na terenu u ovoj sezoni. Da nisu komplementarni i zašto ne treba opet napominjati, možda za promjenu ovaj put treba reći da tijekom 825 minuta Orlandove postave s ovim duetom postiže samo 98 poena na 100 posjeda. Od toga je gori samo napad Sixersa ove sezone. Obrana je taman prosječna. Ovaj tandem čini 10. najkorišteniji Skilesov tandem i najgori je po ofanzivnom rejtingu. Zapravo dijeli mjesto s Fournierom-Paytonom, a za mrvu bolji su Oladipo-Fournier i Payton-Harris. Zanimljivo, od 4 najgora tandema čak 3 uključuju Paytona.

U utakmici protiv Indiane i bez vođenja posebne statistike bilo je vidljivo da ovaj backcourt ne funkcionira zajedno ili da Oladipo puno bolje ide uz Jenningsa kao i Vučević. Od postava koje su protiv Pacersa bile Net pozitivne ili na nuli 3 su uključivale kombo Jennings-Oladipo, a dvije Payton-Oladipo. Nije neka pobjeda i prilog u tezi da lutrijski talenti Magica ne mogu zajedno, ali možda pomogne ako kažem da su postave s Oladipom i Paytonom bile net negativne (-5,8), one s Jenningsom i Oladipom u plusu (3,7). Dobro, jedna lasta ne čini proljeće, vidjet ćemo što će se događati u nastavku sezone.


Sama utakmica je u početku bila pravi rat u reketu gdje su Pacersi trebali dominirati s Turnerom i Mahinmijem u petorci, ali to je izostalo jer su u gosti u prvom poluvremenu izgubili valjda 20 lopti. Plus su vjerojatno imali na umu da ih sutra čeka back to back okršaj s Heatom pa utakmicu treba odraditi sa što manjom potrošnjom. Ellis i George nisu se vidjeli na startu utakmice što zbog prije navedenog razloga što zbog postave s dva klasična centra koja kradu prostor za napadanje s loptom.

Novost u igri Orlanda je Gordonova uloga point forwarda, nešto čemu od dodavanja cijepljeni Harris nije bio dorastao. Obje ekipe su se gušile u zatrpanom reketu a Orlando je gle čuda proigrao kada su u ekipu bacili tri šutera Jenningsa, Hezonju i Ilyasovu. Ova trojka s Oladipom i Vučevićem su na +7, onog trenutka kada je Oladipo preuzeo Milesa u obrani umjesto Hezonje i kada je Vučević došao do prostora uz Ilyasovu i Jenningsa koji mu je namjestio par zicera. Tako su rezerve Magica dobile bitku protiv rezervne postave gostiju. Vogel reagira i ubacuje Ellisa, a Skiles se opet zakopava i na 32:26 vraća Oladipa i Paytona. Kada su obje ekipe vratile startere rezultat je opet izjednačen 43:43.

Gnjavaža se nastavila sve do zadnje četvrtine kada su inspiracija i šut iznevjerili Fourniera, do tada najboljeg igrača Orlanda koji je u ovoj utakmici i nadigrao Georgea (kojeg je bolio kurac za obranu). Skiles ne može pronaći raspoloženog igrača jer Vučevića drže Mahinmi (izvrstan u pick and rollu kao finišer) i Turner. Na kraju je Ellis u svom stilu pogodio šuteve iz driblinga, a Turner je stavio točku na „i“ nakon lijepih akcija nacrtanih za njega. Prvo Oklahoma, sad Orlando. Dečko očito ima closerski gen.

Portland-Utah

Dvoboj u Oregonu bila je utakmica koja se morala pogledati pod „mus“. Dva jako dobra trenera, dva različita sistema igre i dvije mlade momčadi koje su predodređene da dominiraju idućih godina ligom. Stanje na tablici dalo je dodatnu draž susretu jer i jedni i drugi imaju na nišanu playoff pa je ovo jedna od tekmi koje ne mogu „birati“.

Jazz je trenutno 14. po defanzivnom rejtingu, a 10. po napadačkom. Što je paradoks za ekipu koja ima obrambeni mentalitet. Paradoks se ukida kada znamo da je Favors propustio 17 utakmica, Gobert 18. Kada su zdravi onda su najbolji obrambeni tandem u ligi uz Boguta i Greena. Snyderove rotacije igrača tijekom cijele utakmice pokazivale su kako neće dopustiti bilo kakve obrambene propuste, pa je Goberta nekoliko puta kažnjavao hlađenjem na klupi zbog loših reakcija na tom dijelu parketa. Inače jedna od lošijih Gobertovih defanzivnih predstava što sam ja gledao, čini se da još nije 100% u ritmu.

Portland je nešto bolje otvorio utakmicu. Hood je izgubio McColluma iz vida dok je ovaj bježao kroz screenove, a onda je i Vonleh pogodio tricu iz dobrog centralnog splita i akcije screen to screener. Jazz bez ideje u napadu pa Snyder odmah rotira (njegove zamjene igrača i razumijevanje matchupova su apsolutno genijalni) što donosi rezultate. Bezopasnog Neta je zamijenio Shelvin Mack, koji je barem u ovoj utakmici opravdao nadimak Mack Attack, a Goberta kojeg je Plumlee ignorirao mijenja Bookerom. E sad Jazz na parketu ima tri kreatora na vanjskim pozicijama što je uvijek fantastična opcija kad su na suprotnoj strani Dame i C.J., a pored Favorsa je Booker kojeg nije moguće ignorirati kao Goberta jer ipak zna igrati s loptom u rukama, može pogoditi šut ili se spustiti u post pa čak je i agresivniji kao skakač. Mackov ulazak pokazuje se kao pun pogodak jer odlično kontrolira ritam i surađuje s visokim igračima, ali i sam sebi kreira poene. Igra Jazz i kroz visoke na laktovima kao handoff opcije što odlično koriste Hayward i Hood. Inače, akcije Ute su uvijek na istu varijaciju a cilj je ostvariti dominaciju u reketu. Visoki u horns u formaciji, pick, handoff, short roll jednog visokog a drugi se visoki pomjera u širinu na šut s kraće distance, praktički slobodnih bacanja. U početku su to Blazersi dobro branili zbog Goberta pa je Plumlee mogao pomagati gdje je htio – na ulazu Hooda i Hayward ili Vonlehu s Favorsom. Portland dobro vrti svoj klasični pick and roll napad. Lillard i McCollum su kreatori, Plumlee ključni roller koji ne samo da finišira na obruču nego odlično traži šutere u korneru iz tih situacija.

Obrana Jazza je ipak profunkcionirala. Rotacije su urodile plodom ali i Blazersi su upali u zamku svoje klasične rotacije gdje McCollum izlazi iz igre u sedmoj minuti a ulazi Crabbe. Crabbe je odličan off ball igrač ali nije pick and roll kreator što je bitno u Stottsovim shemama. Snyder na parket baca svog obrambenog specijalca Chrisa Johnsona koji fasciniri obrambenom i napadačkom energijom, a do kraja četvrtine Uta premoćno dobiva i bitku u reketu jer Leonard i Davis ne kontroliraju Favorsa i Bookera.

Stotts pokušava s dobitnom kombinacijom u zadnje vrijeme i na parketu je Johnsonov pandan iz Blazersa – Moe Harkless. Sada su on i Davis na 4 i 5. Nisu zatvorili reket jer Harkless ne rješava te probleme ali čovjek od prve minute radi dar mar obrani Jazza kao šuter, cuter, tranzicijska opasnost i posebno energičan skakač. Utakmicu je završio sa 6 skokova u napadu i praktički je nevjerojatno kako je Utah, koja stalno igra s dva klasična centra uspjela izgubiti ovu bitku. Naravno da onda gubiš i utakmicu. Portland je na kraju imao suluda 23 ofanzivna skoka (25 obrambenih). Ako ne možeš kontrolirati skok i reket a po stilu igre si upravo takva ekipa izvjesno je da ti se ne piše dobro.

Na Harklessa koji je radio paniku Snyder opet ima odgovor, u igri je Lyles, nešto pokretljiviji, moderniji power forward, a Quin se trudi i da napad funkcionira i uvijek su 2 kreatora na parketu. Tu rotira Burke-Mack i Hayward-Hood kombinacije. Portland pokušava pumpati ritam i prolaze im dobre roll akcije s Davisom gdje je Gobert nekoliko puta ispao iz formacije pa ga Snyder odmah šalje na klupu i ubacuje Favorsa. Gobert je u kratkom vremenskom razdoblju imao tri loše reakcije: čitanje picka gdje je pustio McCollumu ulaz, loše je odradio preuzimanje McColluma koji ga je izvrtio na malom prostoru i položio na drugi obruč, i treće, Vonleh mu uzima napadački skok nakon promašenog slobodnog bacanja Portlanda. Napad Ute svejedno doro funkcionira jer Mack stiže razigrati i sebe i ekipu i to preko leđa Damiana Lillarda. Tko bi rekao. Stotts se malo gubi u rotacijama jer nikako da spoji Lillarda i McColluma u istoj petorci a Portland jedino tako funkcionira na pravi način.

U trećem kvoteru Jazz se sada nameće kroz picka and roll akciju i u trenu su opet na +13. A onda spektakl. Lillard trpa 4 trice, od čega su 3 bile curryjevske – preko ruke. Snyder nema druge nego pozvati timeout i opet posegnuti za duetom Mack-Booker. Mackov +/- na kraju bio je +15, Netov -14. Stotts se nema namjeru vraćati uigranoj rotaciji Leonard-Davis pod košem nego se opet pouzdaje u Harklessovu rolu koji nastavlja biti agresivan i lovi skokove, trpa zicere ili izlazi na penale i potvrđuje se kao apsolutni X faktor utakmice. Dečko je prvoklasna atleta koja evo pokazuje da može biti koristan na obje krilne pozicije. Gledao sam nekoliko utakmica gdje je pokazao odličnu obranu na perimetru (visina/dužina/atleticizam – ima sve), a ako doda tricu u nekim normalnim okvirima Portland (ili tko god ga potpiše, RFA je) će dobiti još jednog Aminua.


U četvrtoj se ništa spektakularno nije dogodilo. Tijesna završnica je odlučena dvobojem Hood-Hayward vs Lillard-McCollum, a drugi dvojac je ipak malo spretniji kada su revolveraški obračuni u pitanju. Jazz je veći dio utakmice bio bolji i u prednosti, ali Blazersi su ih pokopali skokom u napadu i zalaganjem, rudarenjem u napadu zbog kojeg su šutnuli čak 38 slobodnih bacanja.