jj910

jj910

petak, 27. veljače 2015.

Q&A PART II

Tri nova pitanja i tri nova odgovora čime zaključujemo ovaj ciklus Q&A.

Q: Zanima me ima li Philadelphia nade podići se u narednih par sezona i kako očekuješ da se Šarić razvije tamo, te koliko će im pomoć? (DB)

A: Ako je narednih par sezona jedno 34 g onda imaju šanse, u protivnom ne, sumnjam. Ne pokazuju nikakvu želju da počnu pobjeđivati i da počnu slagati roster s NBA igračima, a ne NBDL ljudima. Razumijem njihov cilj – dokopati se preko drafta franšiznog igrača koji će ostati u Philadelphiji 10 g i voditi ekipu do vrha. Cilj je idealan ali u tome i jest problem, što sve idealno nije i ostvarivo. Draftiranje igrača je jedna velika lutrija, a Sixersi su već stavili puno toga na kocku što im i nije donijelo dobroga. Uzeli su 2 polomljena centra od kojih svaki može biti elitan u svojim najboljim vještinama – Embiid kao two-way dominantni centar, Noel kao defanzivni specijalist, iako skupa teško da mogu igrati. Carter-Williamsa su tradeali za ništa, što također ne razumijem. Da se već na sljedećem draftu dokopaju Townsa, Russella ili Okafora i jedan od njih se pokaže kao franšizni igrač, taj će morati s nekim igrati, i ne vidim razloga zašto MCW ne bi mogao biti taj igrač koji će nadopunjavati tog franšiznog igrača. Mislim, imaš jeftino a dobro rješenje tu, a ovako ćeš morati tražiti novog dobrog igrača na draftu za popuniti jedinicu, ili ćeš tražiti kvalitetnu jedinicu na tržištu ali nitko neće htjeti doći igrati za tebe jer su već kroz ove 2-3 godine tankiranja sebe doveli na zao glas.

Svaka franšiza za sebe bira kako će provesti rebuilding, u skladu s ciljevima za budućnost. Onaj kome je stalo do publike i navijača, i možda nema visoke ambicije će tankirati jednu sezonu, skupiti igrača s drafta, neke s tržišta i provesti brzi rebuilding. Drugi će provesti brzi rebuilding samo kroz potpis FA-a i trejdove kao Miami ili Atlanta npr., a treći će kao Phila tankirati 35935 godina. I svaki od ovih načina je legitiman, ako se provede kako treba, ako povučeš dobre poteze.

Ali negdje mora postojati i granica. A čini mi se da Sixerse nije briga gdje je ta granica. Oni će pokupiti MCW-a s drafta, napraviti taj korak naprijed ka izgradnji dobre momčadi, a onda će ga trejdati i opet se vratiti korak unatrag. Ne vidim smisao u tome jer draft nije ništa drugo nego grebanje srećke za lutriju. Pogodit ćeš i pronaći franšizni talent jednom u 50 pokušaja/izbora. I to ne dobivaš odmah gotov proizvod i igrača koji će u startu zabijati 26 ppg, nego ga moraš razvijati, što također treba znati. A onda dok ga razvijaš trebaš oko njega slagati dobru momčad, što također treba znati. Uglavnom, sretno im sa igranjem lutrije, jednom će dobiti, a to im opet ništa ne mora značiti.


Ako Šarić dođe u vrijeme dok još tankiraju onda im on ne može pomoći nikako jer nije nikakav franchise changer, niti ekstra talent koji će okrenuti franšizu naopako. Dario je odličan timski igrač, all-rounder i recimo sjajno bi se uklapao uz zdravog Embiida. Na njega, uz krvavi rad, ali baš krvavi, gledam kao novog Paula Millsapa. Tweener, bez previše eksplozivnosti, dužine i brzine ali s visokim IQ-om i skillsetom za popunjavati sve statističke kategorije u box-scoreu. Kako će se razvijati u gradu bratske ljubavi ne znam, još uvijek nisam vidio da su razvili ijednog igrača na pravi način, pa je teško i suditi.

Q: Znam da pratiš Atlantu masu, ajde ako ti se da napiši kako bi ti branio momčad s takvim stilom igre, možeš i na konkretnim primjerima, samo nemoj Memphis jer mi se tu čini da je najviše do toga sto su Gasol i Randolph puno veći/snažniji od Horforda i Millsapa i još ovi stvarno brane taj perimetar ludo. Bar to je neka moja površna logika. (CM)

A: Možda će na prvu zvučati glupo ali ne postoji efikasna obrana protiv Atlantinog napada. Do sada su u sezoni uspjeli pobijediti sve tipove obrana – od zonskog presinga, presnga na loptu, blitzanja pick and rolla, preuzimanja itd. Jedini način kako da svladaš njihov napad je da budeš efikasan protiv njihove obrane, jer na drugom kraju parketa možeš se jedino nadati da oni neće imati svoju večer.

Postoje razlozi zašto je njihov napad neobranjiv. Možemo ići redom.

5 dobrih šutera je uvijek na parketu.

Startna petorka ima nekoliko fantstičnih specijalista: Teague dribler, Korver je Korver, Millsap je stretch opcija s dobrom kontrolom lopte da driblingom napadne svog čuvara, Horford je Dirk razina s poludistance, Carroll sjajan spot up šuter.

Klupa je isto vrlo zanimljiva: Schroeder u postocima usklađenim prema njegovim minutama ima više ulaza nego Westbrook i Teague npr., Bazemore je fantastičan šuter trojki iz kornera, Scott je pick and pop mašina, Antić stretch petica.

Sistem igre im je utemeljen na floor spacingu, na širenju protivničkih obrana što prvo pokušavaju kazniti ulazima, cutovima i iznuđivanjem penala, a ako to ne prođe lopta leti na perimetar i šutira se otvorena trica.

Ne igraju izolacije gotovo nikada osim ako protivnički visoki preuzme njihovog beka. Izolacije, bez obzira kakva klasa od igrača bila na parketu, je lakše braniti nego kretanje i lopte i igrača.

Njihovi visoki odlično surađuju.

Igraju side to side napade tražeći extra passom igrača ne u boljoj nego najboljoj poziciji čekajući da obrana ostane na krivoj nozi.

Zabijaju dosta iz tranzicije jer odlično kradu loptu.

Uvijek su barem 4 igrača na parketu koja dobro kontroliraju loptu i mogu te napasti iz driblinga.

Imaju odlično nacrtanih setova akcija.

Njihovi centri postavljaju fantastične screenove i znaju se kretati nakon njih. Općenito igra 2 na 2 im je dovedena do savršenstva.


Ovo sve je nemoguće braniti. Ako im zatvoriš 9 od 10 ovih stvari oni će pronaći tu zadnju i kazniti te. Ne igraju šablonski pa da ti možeš uočiti tendencije i lako ih zatvoriti, napad im ima puno read and react elemenata, gdje čitaju ponašanje obrana i onda reagiraju pokušavajući ih kazniti. Ako ste ih gledali dovoljan broj puta možete uočiti da nikada ne pozivaju akciju igraju intuitivno. Korver je nedavno izjavio da je njihov napad dizajniran tako da poništava prednosti modernih obrana koje gomilaju igrače na stranu s loptom kako bi zatvorili izolaciju ili side pick and roll. Hawksi to rješavaju brzom promjenom strana gdje uvijek čeka jedan opasan šuter, extra dodavanjima ili cutovima igrača u prazan prostor.

U idealnom svijetu bi ih mogao braniti ako „policajac“ udavi Korvera na perimetru (što je nemoguće jer lik šutira iz trka, stalno je u pokretu i ima bolesno brz izbačaj pa se možeš samo moliti da tricu gađa s 40% a ne 53% tu večer), bek i visoki igrač zatvore Teagueove ulaze i finiširanje oko obruča, i ako su rotacije prema ostalim šuterima dovoljno brze i precizne te ako se tvoji centri mogu nositi s brzinom i bekovskim stilom igre Atlantinih centara.

Kako ovo nije idealni svijet onda nekako moraš i riskirati zato bih da sam trener:

Najveću pažnju posvetio „ubijanju“ njihovih PG-a koji rade dar mar drive and kick igrom, udvajao bi ih u picku pa neka njihovi visoki organiziraju napad.

Mijenjao čuvare na Korveru koji je ključ Atlantinog napada jer otvara silu prostora svojim kretnjama, a za njim ipak treba stalno trčati 35 min.

Riskirao bih u startu utakmice na šutu za tri Teagueu, Millsapu, Antiću, Schroederu samo da Korver i Horford na poludistanci budu zatvoreni, a da testiram ovu četvorku kakvu večer imaju jer znaju imati loše periode.

Dosta bih preuzimao jer tako relativno dobro poništavam njihovo kretanje lopte i igrača, budući da zbog preuzimanja više ne stvaraju višak negdje tako lako.

Obavezno bih preuzimao sve pred kraj njihovog napada, posebno Korvera kada izlazi iz bloka na šut.

Ni ovo ti ništa ne znači i ne jamči da ćeš dobiti utakmicu jer opet nešto daješ, a i pitanje je koliko ćeš dobro provesti ovu strategiju u djelo, dok ni njihovu obranu na drugoj strani nisi porazio koja je opet posebna priča i sjajna ove sezone. Vrlo nezgodna momčad i za napadati i braniti.

Q: Cleveland je podigao formu. Šta misliš da li je realno da budu 2. ili 3. na istoku? Takođe da li mogu sa ovim rosterom da izbace Bullse ili Hawkse u playoffu?

A: Cavsi će sigurno biti 2. ili 3. na Istoku, i jedino što ih može poremetiti je ozljeda Jamesa jer previše ovise o njemu. U zadnje vrijeme zabijaju sulud broj poena i vrlo su efikasni, i praktički tom efikasnošću maskiraju sve obrambene manjkavosti koje i dalje imaju, mada je prisutnost Mozgova u reketu popravila i tu situaciju, ali i dalje dosta plivaju, samo što to neće doći do izražaja dok zabijaju ovako van pameti.

S ovakvom formom, ne rosterom, mogu izbaciti Hawkse i posebno Bullse koji nemaju čini mi se ni obrambenog ni napadačkog potencijala da im pariraju. S Atlantom, možda i Torontom, će im biti malo teže jer te dvije momčadi mogu staviti veći pritisak na njihovu obranu i poprilično je dobro eksploatirati, ali o tome ako do toga dođe.

četvrtak, 26. veljače 2015.

Q&A PART I

Poslali ste dosta pitanja preko facebooka u inbox stranice. Odabrao sam 6 najboljih na koja ću odgovoriti. Danas idu 3, sutra još 3. Da mi se ne pregrijete tijekom čitanja.


Q: Imam dva pitanja za tebe i nadam se da ćeš mi odgovoriti. Naime neki dan sam pročitao na nekoj stranici mišljenje admina te stranice da Cavsi imaju najbolju startnu petorku u ligi (moje osobno mišljenje je da nemaju), pa me zanima što ti misliš o tome, a ovo drugo zapravo nije pitanje nego moje razmišljanje, a radi se o tome da ja mislim da je Melo potpisao za Bullse da mi danas ne bi pričali koja ekipa će biti prvak Istočne konferencije nego može li uopće ijedna ekipa sa zapada im parirati. (P.G)

A: Pojam „najbolja startna petorka lige“ bi zahtijevala pobližu definciju jer baš nije najbolje objašnjena i teško mi je reći na što je autor mislio. Zapravo ovo „najbolji“ uvijek zahtjeva definiciju, kriterije po kojima ćemo je koristiti. Ali hajmo ovako. Najbolji starteri mogu biti poimenično, kao najbolja/najveća imena. Irving-Smith-James-Love-Mozgov. Da vidim, da vidim,… Da, poimenično vjerojatno jesu jer imaju višestrukog MVP-a, višestruke All-Star igrače, 3 prve opcije, jednom najboljeg šestog igrača i ruskog diva koji je sam po sebi velik. 

Na drugoj strani, najbolja startna petorka može biti i ona u smislu kompaibilnosti, koliko se starteri Cavsa dobro nadopunjavaju i čine li dobro organiziran i posložen tim. Tu baš nisam siguran, a ta druga strana priče je puno važnija od onoga što imena govore. Zvučna imena nabacana na roster nikada nisu osvojila naslov, dožive krah i raspad, kao Netsi lani.

U smislu kompatibilnosti Cavsi definitivno nisu najbolja startna petorka lige, pa čak i ako imaju 3 prve napadačke opcije (svima im je u karijeri USG rate bio veći od 28% i bili su efikasni strijelci s true shooting percentagom). Već sam više puta govorio kako slaganje momčadi nije nabacivanje talenta (kojeg Cavsi neosporno imaju) na roster nego slaganje slagalice, puzzle. Tu Cavsi imaju određenih problema i nisu najbolje balansirani roster. Klasični su to problemi poput nedostatka pravog bočnog stopera kojeg bi „bacili“ na najboljeg protivničkog swingmana, Love-Mozgov tandem ispod koša nije baš kompatibilan. Dovoljno su snažni da se hrvaju s bilo kim, da osiguraju stabilnost u skoku, ali budući da liga više nije u periodu two post up sistema, već se igra na iskorištavanje floor spacinga, taj skillset se ipak nešto manje cijeni nego prije. Obojici nedostaje eksplozivnosti, obojica su teretni, sporiji, a niži bijeli brat Love je rupetina u obrani svjetskih razmjera kojeg je lako uhvatiti na ringišpil u pick and rollu. 

Treći problem je podjela uloga koja očito još nije riješena, a prema svemu sudeći Love će morati ipak biti novi Bosh, ili novi Chalmers s obzirom da su u hijerarhiji ispred njega James, Irving a ponekad i JR Smith. Svaka momčad ima svoje određene probleme ali mislim da ne, nisu najbolje posložena petorka u ligi, bolji od njih su Warriorsi, Memphis, Portland, zdrava Oklahoma i zdravi Bullsi.

Da je Melo potpisao za Bullse imali bi i pozitivne i negativne strane, kao i danas kada je Gasol u Chicagu a ne Carmelo. Negativne strane priče „Melo Bull“ su pojeden salary cap, i teško bi Butleru dali max kojeg zaslužuje ovo ljeto. Na visokim pozicijama bi ostali jako tanki jer ne bi bilo Gasola koji ih drži napadački iznad vode, Thibs bi ostao s Gibsonom, Noahom i Mirotićem, plus nekim četvrtim drvetom tipa Nazr Mohammed, što nikako nije dobro jer i Noah i Gibson imaju stalno probleme s ozljedama  a odsustvo jednog od njih dvojice značio bi katastrofu u svakom periodu sezone. Ovo što bi ostalo u tom slučaju značilo bi jako kratku rotaciju. Jimmy Butler ne bi napredovao s Carmelom pored njega jer bi ovaj trošio puno više od 24% napada dok je na parketu što je trenutna potrošnja Gasola. Carmelo i obrana nisu na „ti“ što je temeljni identitet Bullsa već godinama a kojeg su malo izgubili ove godine zbog čega i nisu tako uspješni kao što se predviđalo. Puno teže bi ga bilo sakriti i na 4 a posebno na poziciji 3. Gasol iako na glasu godinama kao loš defender je ipak dobro prikriven u sistemu Bullsa jer je usidren u reket i visinom štiti obruč. I zadnji problem, napad bi im dosta bio jednodimenzionalan jer bi kompletan bio okrenut na perimetar. Ni Noah ni Gibson nisu scoreri iz reketa da im možeš povjeriti loptu i nadati se da će izmisliti koševe.

Pozitivne strane bile bi smanjena potrošnja lopti užasno neefikasnog Derricka Rosea (govorimo hipotetski, da je zdrav), korištenje Carmela na četvorci gdje je nudio najbolje igre u Knicksima kao hodajući missmatch. Iako sam rekao da bi im napad bio jednodimenzionalan (i bi) prisutnost jednog od najboljih scorera današnjice otvorilo bi nešto prostora drugima i obrane bi morale biti fokusirane na njega. Možda bi otvorio prostor i Roseu koji bi manje šutirao a više igrao dribble drive igru, išao na ulaze umjesto pull up šuteva koje je ove godine previše uzimao. S Carmelom i puno boljim floor spacingom profitirao bi i Rose ali i Jimmy Buckets koji ove godine radi sjajan posao u iznuđivanju faulova.

Zaključak: sumnjam da bi se Bullsi baš tako prošetali kroz konferenciju. Kao i Cavsi imaju očito dosta strukturalnih rupa, i opet su 3-4 ekipe sa Zapada bolje posložene od njih.

Q: Kako ocenjuješ igru Sunsa i njihove završnice, pošto su mnogo utakmica izgubili u samoj završnici. (MK)

A: Kažu da se bolje roditi bez kurca nego bez sreće. Teško je stvarno nabrojiti koliko puta su izgubili ove sezone i tko im je sve i kako presudio. Ali evo, testiram pamćenje: Blake Griffin i „socijalna“ trica, Khris Middleton, James Harden, Marc Gasol-Jeff Green combo, Boogie Cousins „socijalna“ duga dvojka iz podruma. To je sve? Mislim, to su buzzer beateri većinom sve bili, a tu je i nekoliko gustih završnica koje su izgubili, zadnja mi na pamet pada Minnesota od prije nekoliko dana, onda dupli OT protiv Grizlija u Memphisu, OT protiv Oklahome, itd.

Zašto se to događa postoji nekoliko razloga koje sam ja uočio.

Prvi faktor nije košarkaški i tiče se sreće. Jebiga, moraš imati malo sreće u svemu što radiš, oni je očito nemaju, napustila ih je ove sezone, i zapravo se ne sjećam da su neku utakmicu dobili buzzer beaterom ili game winnerom nekog igrača, a evo izgubili su ih 4-5. Nekad moraš imati sreće da u zadnjem napadu protivnik loše izvede inbound akciju, da se šuter usere, da se lopta ne otkotrlja u obruč kao Cousinsu, itd.

Drugo isto nekošarkaški razlog, nakon par izgubljenih ovakvih utakmica u momčad se uvuče nervoza. Svi su oni profesionalci i vrhunski košarkaši ali psiha je zajebana stvar. Znaš da si već izgubio 2-3 tijesne utakmice, to ti je u podsvijesti i više ne razmišljaš kako se obraniti ili napasti nego držiš prekrižene fige da protivnik sam usere utakmicu. Samopouzdanje ti pada, ionako narušeni „kemijski“ odnosi u svlačionici postaju još gori i teško se vratiti u normalu, vjerovati opet u sebe.

Imam dva dobra primjera iz mog privatnog života. Moj prijatelj je odličan igrač pikada, i jednom smo se dotaknuli „clutch“ teme i on mi kaže da ima isti problem kao Sunsi. Kada dođe do situacije da mora pogoditi „izlaz“ i završiti partiju on se pogubi i strelice lete svukuda samo ne tamo gdje treba. Što je najgore (pozdrav RS-u ako ovo čita, moran te mao blatiti) isti problem ima i kada igramo PS, NBA 2K. Ne mogu reći nikada, ali u 90% slučajeva je npr protiv mene izgubio tijesne utakmice i to na vrlo glup način (zadnji put mu je Tobias Harris presudio s lijevog winga 2 sec prije kraja utakmice). Opet ga pitam zašto mu se to događa (prethodno mu se dobro narugam naravno) i odgovor je mentalna blokada. Izgubio je nekoliko puta tijesne završnice i zna da će izgubiti svaku sljedeću. Isti problem je sa Sunsima.


Košarkaški problemi. Obrana im je tek 21. u ligi, a na brdo ne možeš bez opreme. Ako se ne možeš nikako obraniti u zadnjih 5 min i stalno si u egalu, ne očekuj onda ni da ćeš se moći obraniti u zadnje 3-4 sekunde. Momčadi s dobrim obranama nemaju problema s clutchom, oni se ili ne dovedu u tu situaciju jer ranije odrade utakmicu i zaključe je, ili znaju kako braniti zadnje napade.

Možda i najveći nedostatak za Sunse je nedostatak pravog ljudstva za odlazak u rat ili za dobiti rat. Izrazito su niski, imali su 3 identična playa od kojih svaki ovisi o slash and kick igri, nemaju prave šutere za postaviti ih na weak side, nemaju igrača koji bi zahtijevao udvajanje i nemaju pravog go-to guya u završnici - niskog koji bi zabio iz driblinga, ili visokog za post napad. Najbliži tome je bio Thomas, danas Bledsoe, a od visokih Keef Morris. Ništa manji problem u obrani nije jer nemaju ni pravog bočnog stopera. Ne ideš u rat samo s pješadijom. Ne ideš u rat i ako si nisi osigurao mostobran za povlačenje.

Jedan od problema mogao bi biti i stil igre Sunsa koji ove godine zbog nekoliko razloga, koje ovdje ipak neću tematizirati, ne funkcionira kao lani. Sunsi su momčad jakog tempa, trče, vuku u leđa i igraju stalno u istoj brzini. Problem nastaje u završnici kada napadi se uspore, igra se na halfcourt i puno je veći naglasak na obranama što je za Sunse loša činjenica jer obranu nemaju. I onda kada im dođe jedna momčad tipa Memphis koja savršeno dobro zna kontrolirati napade i tempo, i koja ih može napasti visinom za njih nastaju problemi.

Konačno, ima nešto i trenerske krivice jer Hornaceka sam dva-tri puta uhvatio kako koristi relativno čudne petorke. Npr. zadnja protiv Wolvesa. Treba uhvatiti rezultat a on ga hvata s Marcusom Morrisom i Tuckerom na bokovima. Neće moći tako ni protiv Szolnokija. Igrači kao takvi također mogu biti problem jer se pogube u obrani u zadnjim sekundama, ne rotiraju dobro ako se ne preuzima, ili u napadu ne odrade dobro zamišljenu akciju, naprave pogrešnu kretnju.

Puno je tu uzroka njihovih loših završnica, počevši od sreće, do rostera koji nema igrača ni za clutch obranu ni clutch napad, kao što ni kompletna momčad nema obranu.

Q: Ne znam baš koliko je zanimljivo pitanje, ali eto, što da ne pokušam. Po tvom mišljenju, da li bi Tyreke Evans mogao biti startni POINT GUARD u jednom contenderu? (MZ)

A: Volim gledati Tyrekea. Dobar ball handling i vrhunska slasherska igra. Nakon brutalne rookie sezone je propao, ali ako je čovjek ikada išta znao onda je to ulaziti pod obruč. U Pelikanima igra vrlo dobro, i mislim da bi svima napokon trebao biti jasno da je on PG i da ako nema loptu u rukama nije upotrebljiv igrač, igrač je manje na terenu jer ne može producirati dovoljno poena, nema off ball igru i nije šuter kojeg ćeš postaviti u korner.

Startni point guard u contenderu? U osnovi, da, zašto ne, ali uz neke uvjete. Puno uvjeta. Okruži ga šuterima, stvori floor spacing, jer on šuta nema, i ako ne želiš da te ostatak lige skenira i cijelu obranu protiv tebe posloži prema tome što Evans nema šut, okruži ga šuterima. Nije idealan defender usprkos visini i masi u kojoj je superioran većini PG-a u ligi nabavi dobrog visokog igrača koji će mu paziti leđa. I nabavi dobrog sekundarnog playa koji će ga rasteretiti kreacije ponekad jer je Reke turnover mašina.


Previše je ovo uvjeta za jednog role playera koji ima dosta felera na poziciji koju igra. Kontekst oko njega bi trebao biti idealno posložen, a on bi trebao biti tek 3.,4. najbolji igrač na rosteru. Ali recimo ako nekada netko složi četvorku koja bi igrala za kikiriki, npr Ibaka-George-Horford-Middleton i treba ti peti, onda može Evans.

Ako ga pak dovodiš kao temelj momčadi ili jednog od nositelja ekipe onda ne, jer on u velikoj roli nije dovoljno produktivan.

srijeda, 18. veljače 2015.

ANALIZA UTAKMICE ATLANTA - GOLDEN STATE

Rijeke navijača koje su uskočile u njihove vagone i pri tome uopće ne mareći za svoje gležnjeve prilikom doskoka već dugo potenciraju raspravu oko toga tko je najbolja momčad u ligi, Golden State ili Atlanta. Potpuno opravdano. Sami pogled na stanja u obje konferencije otkriva da Warriorsi i Hawksi trenutno nemaju (ili nisu imali) pravu konkurenciju u borbi za vrh ljestvice i da su pobjeđivali sve i svakoga, u nizovima i uz veliku koš razliku što je dodatna potvrda dominacije.

Kada je konačno osvanuo šesti veljače NBA fan je bio spreman za dugoočekivani obračun, zavaljen u svom brlogu nadao se da nešto neće krenuti po krivu s internetom, jer repriza nije isto što i live, a treba i statuse na društvenim mrežama dijeliti. Na kraju smo doista mogli uživati u fantastično zabavnoj partiji s 500 poena, i napokon imamo dokaz tko je najbolji u ligi. Osim što nemamo.

Warriorsi su utakmicu dočekali s omjerom 39-8 i kao najbolja momčad Zapadne konferencije. To potvrđuju njihove obrambene i napadačke brojke prema kojima imaju treći najbolji napad lige (112,2 poena na 100 posjeda) i najbolju obranu lige (101 poen na 100 posjeda). U napadu igraju motion setove što znači da je lopta u stalnom pokretu baš kao i igrači, traži se igrač u najboljoj mogućoj poziciji, svoje visoke igrače koriste kao screenere ali i kao dodavače s vrha reketa, dok su glavni egzekutori ponajbolji strijelci današnjice Stephen Curry i Klay Thompson. Igraju najbržim tempom u ligi i ovisni su o šutu s perimetra. Obrana im je oslonjena na zaštitu reketa na čelu s Andrewom Bogutom i Draymondom Greenom, dosta preuzimaju jer imaju visinu i dužinu kao bitne preduvjete za takvu obranu. O njima je već bio tekst ako nekoga zanima detaljnije o Dubsima.

Atlanta se prije ovog okršaja nalazila na vrhu Istočne konferencije s omjerom 41-9, šestim napadom lige (110 poena na 100 posjeda) i sedmom obranom (102 poena na 100 posjeda). Njihova obrana i napad prekopirani su od Spursa, što znači da se u obrani igra zona oko reketa na svim protivničkim igračima osim na onome koji ima loptu, čime Hawksi tijelima i pokretljivošću oko reketa pokušavaju nadoknaditi manjak atleticizma svojih vanjskih igrača, i manjak visine u reketu svojih centara. Dakle, obrana s jako puno pomaganja na ulazima koja onda zahtijeva brze i precizne rotacije na perimetar. Napadački baš kao i njihovi protivnici sinoć igraju motion napad, s četvoricom igrača na perimetru, od kojih trojica znaju driblati i napasti po potrebi obruč baš kao i šutnuti tricu, četvrti je Kyle Korver, a peti (koji također zna pogoditi tricu) je Horford koji je isto stretch element s elitnim postocima s poludistance. S takvim igračima koji osiguravaju takav ogroman prostor i razvlače protivničke obrane Hawksi kruže s loptom i traže igrača u idealnoj poziciji kojeg gotovo uvijek i nađu jer obrane ne mogu podnijeti takav pritisak kroz 24 sekunde i negdje se kad-tad otvori rupa. Neugodan su matchup za bilo koju obranu jer ih je nemoguće u potpunosti zatvoriti. Jednostavno imaju previše oružja i nikada ne znaš koji će se igrač od njihovih 9 u rotaciji proslaviti tu večer, a ni njihove napadačke setove nije lako čitati, jer ih i nemaju previše. Osnovne postulate svakako imaju, kao i nacrtane akcije za Korvera, ali i prema izjavama Budenholzera napad Atlante uvelike je oslonjen i na read and react filozofiju u kojem se znaju osnove kretanja lopte i igrača, ali se ne pozivaju akcije već igrači sami moraju pročitati tendencije obrane a zatim reagirati i kazniti propuste.

Početak utakmice je podsjećao na playoff dvoboj. Vrlo nervozno otvaranje obiju momčadi, bez pogođenih trica što je zaštitni znak i jednih i drugih, vrlo pokretljivo i koncentrirano u obrani, ali i dosta tehničkih pogrešaka. Prvu malo veću prednost ipak ostvaruju Warriorsi i odlaze na 16:11, timeout Atlanta, i eto prve mogućnosti da se u bilježnicu zapišu uočene pravilnosti u igri koje su se protezale do njenog kraja.

Prema očekivanjima Warriorsi u obrani preuzimaju sve živo pa se znalo dogoditi da Curry završi iza Millsapa i brani ga u postu. I ranije su se ekipe služile tom taktikom protiv Atlante što ima svakako logike. Hawksi na perimetru osim Teaguea nemaju baš igrača za izolaciju koji b mogao kazniti sporijeg visokog igrača koji ga čuva, dok su i Horford i Millsap u reketu ipak undersized za svoju poziciju i ne osjećaju se najugodnije kada moraju napadati leđima. Preuzimati i riskirati da će te ipak visoki igrači Atlante, ili Teague, kazniti poneki put je puno bolje nego trčati kroz blokove za svojim igračem koji će već nekako doći do lopte i poentirati. Ako to oduzmeš Atlanti oduzeo si im dušu napadu i prisiljeni su puno više improvizirati

Osim toga, napad Warriorsa do timeouta nosio je Klay Thompson s nekoliko pogođenih šuteva u svom stilu, iz catch and shoot situacija, dok je Steph Curry prvu četvrtinu završio sa šutom 1-5, a i ta jedna trica je završila u košu uz puno sreće. Golden State se također suočava s problemima u napadu jer je Atlanta dobro zatvorila upravo Curryja udvajajući ga u pick and rollu i tako mu ne dopustivši da sebi nakon Bogutovog ili Greenovog bloka stvara onu sekundu prednosti nad bekom koji ga čuva i rešeta mrežicu koša s trice. Sada je prisiljen brzo se riješiti lopte do svog screenera koji ostaje sam s njom na vrhu reketa i u toj situaciji Warriorsi imaju napad 4 na 3 (2 igrača Hawksa su udvojila Curryja da podsjetim).

Atlanta je svjesno preuzimala taj rizik i jednostavno su bili primorani hedgeati u pick and rollu da bi se spriječio Curryjev šut. Nešto protiv Warriorsa moraš žrtvovati jer se nemoguće obraniti drugačije i Atlanta je odlučila ako od nečega moraju poginuti neka poginu od toga da nakon pick and rolla Bogut i Green vode napad, umjesto da puštaju Curryja da iz picka radi što želi.

U još nekim segmentima je Atlanta svjesno riskirala: prvo, nisu bili uopće zainteresirani rotirati se prema Greenu dok je ovaj bio sam na trici i očito da se nisu uplašili njegovih 32% za tricu kroz sezonu (sinoć 0-2), i drugo, već standardno, puštali su igrače Golden Statea da šutiraju s poludistance pazeći primarno na obruč.

Warriorsi ipak uspijevaju zabiti dovoljno. Najprije iz kontre ili tranzicije na koju se Hawksi u startu nisu mogli priviknuti, snažno su vukli u leđa. Zatim zabijaju i iz situacija koje sam opisao, kada bi ostajali 4 na 3 u obrani, tada bi napadali obruč i generirali poene iz reketa ili bi bacali lopte na perimetar svojim šuterima (Thompsonu); i konačno iz običnih ulaza Thompsona, poludistance Speightsa ili cuteva Barnesa.

Atlanta je preživljavala zahvaljujući tricama Korvera koji je pak sinoć potvrdio tko je najbolji tricaš u ligi, tricama Bazemorea, igrača s klupe i zahvaljujući herojstvima Millsapa koji je radio probleme i Bogutu kada bi ga ovaj preuzimao, a posebno Greenu kojeg je učinio smiješnim nekoliko puta izbacivši ga pump fakeom, a kažu da je Draymond kandidat za titulu najboljeg obrambenog igrača lige.

U drugu četvrtinu Kerr ulazi bez dvojca Curry-Thompson, što je nešto novo u njegovoj rotaciji budući da je gotovo uvijek jedan od njih na parketu, te jedan ili drugi predvode drugu postavu. Warriorsi ipak nemaju problem s tim jer su od nekud izmislili Leandra Barbosu koji s tricom i ulazom radi problem Atlanti koju opet u priključku drži Bazemore tricama. Golden State i dalje živi od poena iz reketa, ali rade dosta tehničkih pogrešaka, Thompson i Curry uzimaju neizrađene šuteve i Atlanta koja je podigla agresivnost u igri na preuzimanje u obrani odgovara napadanjem missmatcha i agresivnosti u skoku u napadu, te dosta vremena provode na liniji za slobodna bacanja. Vrlo izjednačena utakmica na poluvremenu 52:52.

Prva stvar koju sam zapisao početkom drugog poluvremena je: „Warriorsi ne mogu kupiti koš“. Vidjelo se da Atlanta preuzima inicijativu na utakmici. DeMarre Carroll odrađuje puno bolji posao na Thompsonu koji je u ovom periodu nevidljiv, Steph Curry i dalje muku muči s udvajanjima, i opet kolo moraju voditi role playeri Dubsa što nikako nije dobra vijest jer se ovoga puta u tome ne snalaze. Hawksi gube manje lopti, a to znači i da su tranziciju počeli kontrolirati što u prvom poluvremenu nije bio slučaj. Rade sjajnu seriju 12:3 zahvaljujući Korverovoj trici i inspiraciji Jeffa Teaguea (koji je listi playmakera koje je nadigrao ili bio ravnopravan s njima dodao i Stephena Curryja), te penalima Horforda. Dubsi imaju nevjerojatne pogreške poput loše izvedenih inbound dodavanja i Atlanta je u trenu na 64:55. Ne pomaže Warriorsima ni četvrta osobna pogreška Horforda nakon pet minuta igre, ali i bez Horforda, s Antićem na parketu Atlanta vodi 70:60.


Kada su vidjeli da normalan plan igre ne funkcionira i da će im za preokrenuti momentum trebati malo individualne klase i malo kaosa Kerr aktivira Curryjevu i Thompsonovu dozvolu za „ubijanje“. I jedan i drugi u svom stilu pogađaju trice i utakmica je opet u egalu 70:66. Ali ima i Atlanta svog splash brata u Mikeu Scottu koji je iskoristio izlazak Boguta i ulazak Leeja da upravo nakon dvije zakašnjele reakcije Leeja i ispadanje iz pick and popa zabije dvije otvorene trice i zadrži Atlantu u vodstvu do kraja treće četvrtine i to bez Millsapa, Horforda i Teaguea na parketu.

Kerr se opet odlučuje u dvoboj klupa ući bez Thompsona ili Curryja na parketu ali ovaj put se kocka nije isplatila. Warriorsi ovaj put ne mogu izmisliti nekog novog Barbosu, nemaju kroz koga igrati napad, a na drugom kraju parketa Dennis Schroeder pogađa floater, tricu, namješta 4 zicera igračima Atlante koji opet vode 8 poena prednosti. Timeout Golden State i Kerr opet na parket mora poslati svoje udarne igle, ali i ultranisku petorku s Greenom na petici i Barnesom na četvorci, postavom koja ih je nekoliko puta u sezoni vraćala iz minusa pred kraj utakmice. Kada su Warriorsi opet proigrali nakon toga, a Horford dobio i petu osobnu i tehničku činilo se da će utakmicu odlučivati jedan napad. Međutim, opet se pojavljuju Atlantini specijalisti za tricu, prvo Scott tricom, a onda i Korver nakon čega Nique Wilkins, legenda Hawksa i komentator Atlantinih utakmica viče: „This is a dagger!“. I bio je, Warriorsi se nisu vratili iz minusa iako je ostalo još 3 minute na satu.

Zaključci?

Atlanta je sada i službeno najbolja momčad lige, barem po omjeru pobjeda i poraza. Jesu li bolji od Warriorsa? Vjerojatno ne, Warriorsi bi u seriji od 7 utakmica vjerojatno pobijedili, i Golden State je bolja momčad. Ali ono što je važnije za Atlantu pokazali su (još jednom) da se mogu ravnopravno nositi s elitom Zapadne konferencije. Pitanje je samo koliko će još trebati takvih pobjeda da dokažu da se imaju pravo nadati finalu doigravanja. Ako niz od 19 pobjeda i pobjede nad Warriorsima, Clippersima (x2), Blazersima (x2), Cavsima (x2), Memphisom, Bullsima (x2), Wizardsima (x3), Rocketsima nisu dovoljne, uz top 10 obrana-napad, ne znam što je.

Ok, ok, znam. Playoff je drugačiji, bla bla bla… Ali ne postoji segment igre koji Atlanta koristi u regularnoj sezoni a ne može ga prenijeti u doigravanje, bilo u obrani, bilo u napadu. Dobro, proučavati će protivnici Hawkse i bolje se pripremati za njih, ali isto vrijedi i u obrnutom slučaju.
Sinoć su pobijedili u utakmici u tempu koji im nije odgovarao. Tempo od 100 posjeda više odgovara Dubsima koji igraju prosječno na 98 posjeda, Atlanta igra na 93. Imali su raspoložene šutere u Scottu, Korveru, Bazemoreu, i Schroeder je bio fantastičan. Ali trenutak. Nije to valjda nešto što ćemo samo prepisati trenutku inspiracije ili sreći? Ako jest, žao mi je, ali onda ne gledate Atlantu dovoljno ove sezone. Jer Schroeder je ove sezone izrastao u jednog od najboljih backup razigravača, Scott je lani u playoffu uništavao tricama Pacerse, prije nekoliko dana Detroit recimo, a ako pogledate njegove trice one su bile produkt loše obrane, uglavnom Leej,a i Scott je bio otvoren na tim tricama. Bazemore se specijalizirao ove sezone za trice iz kornera koje je sinoć pogađao, i kroz sezonu ih šutira s 47,6% uspjeha. Ništa nije slučajno bilo u igri Atlante sinoć, ništa što već ranije kroz sezonu nije viđeno, jer ova ekipa ima balans, i ne ovisi o pojedincu.

U jednom segmentu posebno je sinoć Atlanta pregazila Golden State, a to su slobodna bacanja. Atlanta je izvela 37 slobodnih bacanja (prosjek kroz sezonu je 22) a pogodila čak 33. Warriorsi su imali samo 15 slobodnih bacanja (prosjek – 21). I ovo nije anomalija ili opet puka sreća koja se pojavila. Warriorsi su to omogućili Atlanti stalnim preuzimanjima. Pozivali su ih na igru 1 na 1, na korištenje missmatcehva što su ovi sjajno radili u drugom poluvremenu prihvativši izazov i povećavši agresivnost. Inicirali su kontakt, napadali obruč na postavljenim napadima, iz tranzicije, i izlazili na liniju slobodnih bacanja. Atlanta ništa spektakularno nije napravila. Samo su uzeli ono što su im ovi ponudili. Pa je tako Teague izveo 11 slobodnih bacanja, 12 Millsap, po 4 Carroll, Horford i Scott.

Warriorsi su očito u blagom padu (i Atlanta je, posebno obrambeno). Bilo je nerealno očekivati da zadrže brutalno dobru formu kroz cijelu sezonu. Sinoć su na vidjelo izašli neki njihovi problemi. Prvo, ako protivnik uspje iskontrolirati njihovu tranziciju i postizanje laganih poena, posebno s trice, Warriorsi su prisiljeni igrati postavljene napade u kojima su previše ovisni o šutu. I to im je drugi problem. Izveli su samo 15 slobodnih bacanja a šutnuli su 35 trica. Jeff Teague je sam izveo gotovo više penala od Warriorsa. Što je krajnje čudno jer su imali prazan reket Atlante gotovo uvijek nakon pick and rolla. Pa čak su i zabili 58 poena (Atlanta 36) iz reketa na osnovu toga, ali forsiranje trica što je u njihovom DNK-u ovaj put im se obilo o glavu. Imali su i 26 šuteva više od Hawksa i opet nisu uspjeli proizvesti dovoljno poena za pobjedu. Treći problem je obrana bez Boguta. Sinoć je imao nekoliko sjajnih reakcija i reket je držao većinom čistim dok je bio na parketu, ali bez njega i s Leejem u postavi obrana Warriorsa jednostavno je tonula. Konačno, ekipe su shvatile da se Warriorse može usporiti kada igraju na halfcourt udvajanjem Curryja u picku, i prebacivanjem organizacije igre na Greena i Boguta, kao i ignoriranjem Greenove „stretch“ igre.

NBA CRO STUFF IV

USA RUKOMET

ANALIZA: PORTLAND - CLIPPERS

Sinoćnji derbi ili glavna utakmica večeri Clippersa i Portlanda bila je obavezna lektira za sve fanove željne dobrog basketa. S guštom pogledam međukonferencijske derbije zbog mogućih playoff okršaja, a u regularnoj sezoni često se može vidjeti s kojim oružjima raspolaže koja momčad i u kojem pravcu bi to u playoffu moglo ići. Ni sinoć nije bilo ništa drugačije, isplivao je jedan jako bitan detalj.

Portland je na glasu kao moćna napadačka momčad jer imaju nekoliko dobrih ball handlera, napadača iz posta, scoring mašina Aldridgea i Lillarda, tricaša Matthewsa, no, ne dobivaju dovoljno kredita za ono što su do sada u sezoni napravili u obrani. Trenutno su bolja obrambena ekipa, zapravo najbolja nakon Warriorsa, i primaju samo 101 poena na 100 posjeda. E kako sad to* A već duže vremena igraju bez kosmatog brata Lopeza, i imaju rupu na pointguardu u vidu Damiana Lillarda? Pa igraju dosta jak presing na loptu, obrana im je usmjerena na perimetar (dozvoljavaju protivnicima samo 28,9% s trice), igraju konzervativno u obrani picka – visoki stoji u zoni, bliže reketu i ne izlazi previše prema naprijed i tako riskiraju šuteve s mid rangea, u Matthewsu i Batumu imaju ponajbolji bočni par stopera u ligi, a između ostalog imali su i najlakši raspored od svih ekipa sa Zapada, i 4. najlakši raspored u ligi. Napadački su iznadprosječni 8. sa 108,5 poena na 100 posjeda, igraju kroz Aldridgea većinu vremena, vrte pick s Lillardom iz kojeg on kreira drugima ili sebi, Matthews ima bolesnu šutersku sezonu (pogodio je najviše trica u ligi 118, a šutira je s 40%) a na klupi imaju lidera druge postave u Kamanu, i neke role playere poput Blakea, McColluma ili Leonarda koji je sinoć uskrsnuo.

Clippersi su prošle sezone bili ovogodišnji Portland. Malo bolji još napadački, zapravo najbolji u ligi. U obrani su kao i Portland oduzimali protivnicima bilo kakvu perimetar ubijačinu. Ove sezone obrana nikako da im se uskladi. Tek su 14. sa 105,7 poena na 100 posjeda. Razlozi? Nemaju bočnog stopera, Barnes više ne može to igrati, Jordan i Griffin djeluju vrlo nesinkronizirano u pozadini, a Paul i Redick usprkos najboljoj volji su jednostavno preniski i prekratki u rukama da bi bili nekakav faktor. Napadački su i dalje vrlo dobri usprkos tome što na klupi nemaju nikoga osim Crawforda tko bi nosio napad koji je svejedno 3. najbolji u ligi a utemeljen je na genijalnostima Chrisa Paula, catch and shoot igri Redicka, i Griffinu u low postu ili po novome instaliranom na 15 feeta udaljenosti od koša.

Jedva sam čekao vidjeti kako će Stotts i Rivers rasporediti obrambene zadatke, posebno Rivers jer je Portland imao 2 missmatcha u svoju korist: Aldridge protiv Griffina je prvi, Blake je čvrst momak ali ne idealan defender za višeg i dužeg Aldridgea, dok je missmatch bio i na bekovskom matchupu Matthews-Redick zato što Wesley obožava terorizirati niže bekove u low postu i igri leđima. Rivers zbog toga radi pravu stvar i na Matthewsa baca Barnesa kojeg ovaj ne može napadati guzicom, a na Aldridgea gura Jordana i pokušava mu parirati masom i visinom, nadajući se da Kaman koji u odsustvu Lopeza starta u petorci neće nauditi Griffinu u skoku i bully igrom na niskom bloku.

Portland standardno otvara svoje napade igrom kroz Aldridgea bilo da ga uključuju u 2 na 2 igru s Lillardom ili mu jednostavno bacaju loptu u post na lijevoj strani. I LaMarcus vrlo dobro rješava pitanje zvano „DeAndre Jordan“ a i onda kada ne bi uspio Kaman dominira visinom i masom nad Griffinom i kupi neke odbijance. Međutim dok Kaman zakucava igrač za kojeg je zadužen u obrani Jordan trči u napad, Clippersi pumpaju strašan tempo i u startu pokušavaju jako puno trčati jer su ipak njihovi centri i visoki igrači atletski moćniji od Portlandovih. Na taj način Jordan ima 3-4 zakucavanja iz tranzicije, koja nije nastala kao posljedica izgubljenih lopti nego toga što Kaman i Aldridge ne uspijevaju istrčati u obranu zbog čega bi im Repeša vjerojatno „jebao boga“. Previše laganih poena i 16:10 je za Clipperse nakon čega Stotts mora zvati timeout.

Na kojem je jasno i glasno rekao „Pusti im mid range šuteve nakon pick and rolla ali ne želim lagane poene“. Nakon toga Portland popravlja obrambenu tranziciju ali pušta po Stottsovim uputama mid range Griffinu nakon njegove i Paulove igre i pick and popa, ili puštaju Paula da iz iste akcije šutira s poludistance dok je visoki Portlanda usidren u reketu. To je bila dobra taktika Portlanda jer Paul nije bio previše agresivan a Griffin je još uvijek previše nekonstantan s mid rangea pa se na njegovom šutu isplati riskirati. Doduše, nije Griffin imao previše ni izbora kako napadati. Jedini njegov pokušaj da Aldridgea napadne iz niskog bloka u 1. četvrtini završio je tako da mu je Aldridge spustio rampu.


A kada već govorimo o obrani picka evo kako su ga branili Clippersi, i to je bio ključni detalj koji je prelomio utakmicu, barem ovaj put. Clippersi brane pick tako da njihovi visoki igrač iskače prema ball handleru dok se Paul npr ne vrati na igrača kojeg čuva, to je takozvana trap obrana koju je do savršenstva uigrao šampionski Miami. Clippersi imaju atletične visoke igrače, brze na nogama koji se stignu vratiti u obranu nakon takvog udvajanja, dok se od ostale trojice igrača koji nisu uključeni direktno u obranu traži pravilno rotiranje. Cilj takve obrane je usporiti protivničkog playa što je itekako bitno kada igraš protiv klasa kao što su Lillard ili Curry npr., jer upravo tim stilom obrane ih tjeraš da se rješavaju lopte (zbog udvajanja) umjesto da igraju ono u čemu su najbolji 1 na 1, potezanje iz driblinga, i 2 na 2 igra s visokim koji postavlja screen. Sve ovo sinoć su gotovo perfektno odrađivali Paul u kooperaciji s Jordanom i Griffinom. Svaki put kada bi Lillard pokušao iskoristiti blok Aldridgea ili Kamana jedan od dvojice visokih Clippersa snažno bi iskakao prema njemu, čekao da se Paul vrati i opet preuzme Lillarda pri čemu se Damian morao rješavati lopte. Ovakvom obranom Clippersi su uspješno oduzeli važan segment napadačke igre Portlanda i vrlo dobro su zakočili jednog od najboljih scorera jedinica u ligi koji je do 4. minute 4. četvrtine zabio samo 3 poena.

Naravno ovakva obrana nosi sa sobom i neke rizike. A jedan od njih da otvaraš reket, prostor između trice i slobodnog bacanja, ako je centralni pick, ostaje nebranjen, a ako se ball handler pravovremeno riješi lopte obrana ostaje u mat poziciji jer moraju igrati 3 na 4. Portland ih je tako nekoliko puta fino izigrao, ali nedovoljno puno puta da bi ih ozbiljnije izrešetao.

Poluvrijeme je završeno rezultatom 50:49, a Portland se u igri držao zahvaljujući sjajnom Aldridgeu, odličnoj klupi na kojoj je prednjačio Meyers Leonard koji je odigrao jako finu i energetsku i scorersku rolu, dok su trojac vanjskih igrača Clippersi u potpunosti isključili. Lillarda sam objasnio kako, Matthews je u globalu imao lošu šutersku večer, a Batum je jako jako nesiguran postao u napadu. Prvenstveno zbog ozljede ruke što ga svakako limitira, pa onda odlaže otvorene šuteve, nesiguran je u ulazu i promašuje zicere.

Clipeprsi su vrtjeli svoje napade kroz Griffina na high postu i za njega su pripremali šuteve, Paul je opet nekako zabio svoju kvotu, dok je odličan bio Crawford koji je u 9 minuta zabio 12 poena, do kraja poluvremena 15. Ni njihov šuter nije bio raspoložen, JJ Redick imao je užasnu večer.

Zanimljivo, oba trenera su kao da je playoff koristila samo 8 igrača u rotaciji, a kod Clippersa je 8. Glen Baby Davis dobio samo 4,30 min.

U nastavku se ništa ne mijenja. Clippersi kontroliraju utakmicu, stalno su u vodstvu, a ovoga puta žive od Barnesa i njegove dvije trice, Rivers je vratio Griffina na Aldridgea smatrajući da je ipak boje da u pozadini ima pravog defenzivnog korektora u Jordanu, i Blake igra dosta solidnu obranu na LaMarcusu, vrlo agresivno uz puno kontakta zbog čega su rano ušli u bonus. Čak su Trail Blazersi uspjeli preokrenuti momentum na svoju stranu, odnosno njihova je klupa. Kaman i Leonard opet rade probleme Hawesu i Griffinu i Portland odlazi na prednost od 5 poena, a Stotts je napravio i dobar potez (neuspješan ali je pokušao što je svakako plus) time što je premjestio loptu iz Lillardovih u Batumove ruke, pretvorivši Lillarda u šutera, a Batuma u kreatora. Međutim, zahvaljujući opet Crawfordu i njegovoj 1 na 5 igri Clippersi su u igri, a završnica je neizvjesna i izjednačena, sve dok Kaman ne prodaje jednu loptu koju Jordan zakucava, a onda i potpuno indisponirani Matthews radi faul u napadu, dobiva tehničku, a uskoro radi i bespotreban faul na Paulu pa su Clippersi sigurno uz pomoć slobodnih bacanja priveli utakmicu kraju. Lillard se na kraju ipak pojavio na utakmici, zabio tricu s 8 metara, imao nekoliko ulaza, čime je zamalo okrenuo utakmicu.

Kakvi su zaključci? Vrlo vrlo zanimljiva bi ovo serija mogla biti u playoffu, i Clippersi su pobijedili ali ne vjerujem da su bolji od Portlanda. Iako su našli rješenje za Lillarda (čemu je kumovala i Damianova loša šuterska večer) Portland im je bio jako blizu, uz malo raspoloženijeg Matthewsa, pa i Batuma utakmica je mogla otići u njihovu korist. Ohrabrujuće je dobiti ovakvu utakmicu ali isto se postavlja pitanje je li to moglo biti i lakše jer si iz igre isključio dvije ključne karike na perimetru protivnika pa si se opet mučio dobiti, i na kraju su presudile „sitne“ pogreške. Doduše, ni Redick nije bio raspoložen na dugoj strani, ali Clippersi su ipak imali raspoloženog Crawforda (koji uglavnom uvijek padne u playoffu). Još jedna stvar ide u prilog Portlandu. Griffina su istjerali iz reketa, on u low postu nema što raditi protiv Aldridgea, a to je velika stvar, baš kao što je plus za obranu njega natjerati da šutira s poludistance. S tim svaka obrana još uvijek može živjeti.

NBA CRO STUFF

THREE TEAM TRADE

REUNION & MOVE BY SMOOVE

Praćenje NBA lige i zaraženost košarkom kod mene ne podrazumijeva samo bjesomučno gledanje utakmica već i čitanje „lektira“ iz kojih također učim nešto o basketu a mislim na razne košarkaške tekstove, od biografija, analiza, osvrta, pa zašto ne i knjiga. Kako s ovog govornog balkanskog područja nema baš puno tekstopisaca koji će pisati kvalitetne kolumne li tekstove (čast mojim kolegama kolumnistima s NBACro, i Geeju sa stranice ispodobruca.com) čitanje uglavnom zahtjeva poznavanje engleskog jezika što nije nikakav problem. Budući da godinama čitam te uglavnom američke tekstove sa Sports Illustrateda, Grantlanda i SB Nationa ispraksirao sam se i dokučio tko puca u prazno i prodaje praznu priču, a čije riječi imaju neku podlogu, ili je barem zabavan s pogledom na košarku.
Svejedno, moj omiljeni autor nije član redakcije nijednog od nabrojanih siteova (dobro, piše za RealGM) nego freelancer i bloger Jonathan Tjarks, relativno nepoznat javnosti za razliku od jednog Zacha Lowea a nije ništa lošiji pisac, autor, analitičar, novinar. 

Neću ga posebno predstavljati osim reći da me oduševljavaju njegovi pogledi na košarku, razmišljanje i način zaključivanja, a ako volite NCAA boljeg stručnjaka za procjenu igrača nećete naći. Za sve ostalo, poslužite se ovim linkom.

Čemu sve ovo a pišem o Joshu Smithu i Rocketsima? Prije mog mudrovanja u kojem ću izdvojiti plusove i minuse Joshovog potpisa za Rakete jučer sam kod Tjarksa pročitao jako zanimljivu priču o povezanosti Howarda i Smitha iz dana kada su zajedno u Atlanti igrali košarku pa ću je sada prepričati na osnovu Tjarksovog teksta, a ako želite punu priču, čitajte je na njegovom blogu.

Smith i Howard su se rodili u Atlanti, završili tamo srednje škole, obojica nisu bili na koledžu i izabrani su na draftu 2014. Godine – Howard kao prvi pick, a Smith kao 17. pick. Prije izlaska na draft igrali su zajedno u istoj momčadi, u AAU (Amateur Athletic Union) ligi, neprofitnoj sportskoj amaterskoj organizaciji koja organizira sportska natjecanja za amatere. Smoove i Superman igrali su za ekipu koja se zvala Atlanta Celtics i prema Tjarksu momčad je dominirala ligom upravo zato jer su imali Howarda (210 cm) i Smitha (206 cm), dvije atletski najmoćnije nemani u ligi koje su protivnike uništavali tranzicijom, skokovima u napadu i obranom. 
Većinu utakmica pobijedili bi već na zagrijavanju pred utakmicu dok bi ih protivnički igrači gledali kako se zagrijavaju i zakucavaju windmillom loptu u koš. Nikada nije bilo upitno što će Howard i Smith raditi nakon AAU-a – novac u NBA ligi je čekao na njih.

Zajedno su u karijeri zaradili preko 200 milijuna dolara, ostali su dobri prijatelji i nakon odlaska u NBA iako je Josh završio u Atlanti, a Dwight u Orlandu. Dwight je čak i Joshov vjenčani kum. Obojicu ih veže i poznanstvo s Javarisom Crittentonom, još jednim bivšim asom Atlanta Celticsa, i nekadašnjim igračem Lakersa i Wizardsa koji je najpoznatiji tijekom igračke karijere bio po tome što se zajedno s Arenasom igrao s pištoljima u svlačionici Wizardsa, a nakon karijere je za njim raspisana tjeralica jer se sumnja da je postao plaćeni ubojica.

I Smith i Howard već dugo godina traju u ligi na relativno visokom nivou, što je možda i iznenađujuće jer ime se igra oslanja na atleticizam i za to vrijeme zajedno su prikupili više od 26 000 koševa, 16 000 skokova i 3 000 blokada. Obojica su poznati i po teškom karakteru, svaki na svoj način, i u obojicu je košarkaška javnost izgubila vjeru da će ikada išta biti od njih.

Nakon 10 godina razdvojenosti u ligi dva stara prijatelja opet igraju zajedno u momčadi i pokušavaju oživjeti svoje karijere. To Tjarksa podsjeća na priču od Marcu Gasolu i Zachu Randolphu u Memphisu. Marc je uvijek bio gledan sa skepsom, „Big Burrito“, debeljkoa, brat od Paua, a Zach je bio problematični tip koji je tri puta bio tradean. Kada ih je Memphis upario postojale su sumnje da to nikada neće funkcionirati, ali razvili su kemiju između sebe, odlično surađuju na parketu i danas su jedan od dominantnijih visokih tandema u ligi. S jednom razlikom. Memphis na perimetru nema franšiznog igrača u liku Jamesa Hardena, Rocketsi imaju, i uz malo sreće i ako posluži zdravlje mogli bi se umiješati u borbu za naslov.


PLUS/MINUS

Minus

2013. godina, prva runda playoffa, domaći Hawksi protiv Pacersa, i jedan igrač koji se po stoti valjda put diže na skok šut s poludistance. Iziritirani igrači to više ne mogu gledati i na svaki sljedeći takav šut viču mu „NOOOOOO!“. Nekadašnji predmet obožavanja navijača Atlante danas je postao glavna zajebancija i predmet ismijavanja. Nije da je previše mario. Nije da ni danas mari za tim što brojke i analitika kažu za njegov šut. Ili navijači. A kažu da je jedan od najgorih egzekutora ili strijelaca u povijesti lige s obzirom na minute koje dobiva i lopte koje troši. 

Njegovi pravi problemi i pad u karijeri počeli su prošle sezone s potpisom za Pistonse. Ludi znanstvenik Joe Dumars želio je u svom laboratoriju stvoriti troglavo kerbersko čudovište od Drummonda-Monroea i Smitha. Super ideja, ali realizacija je opako zapela negdje. A kako i ne bi. Smith više nije atletski moćan da lovi brže trojke po perimetru, igranje dalje od reketa samo je povećalo njegovu potrošnju trica i mid range šuteva, Drummond i Monroe također nemaju razvijen šut pa je patio spacing zbog čega Smith nije mogao napadati obruč, i k tome dodajte katastrofalnog Cheeksa i Loyera i katastrofa koju su Pisnonsi doživjeli sasvim je razumljiva.
Loš kontekst u koji je upao a iznad kojeg se nije uspio izdignuti Smith je začinio svojim glupostima poput manjka truda u obrani, prepirkama s trenerima i dakako lošim postocima: prošle sezone 41% FG, 26% za tricu.

Smith u Rocketsima dolazi u bolje okruženje, bolju i sređeniju momčad, s više kvalitete ali i u momčad koja mu baš i ne odgovara stilom igre u napadu. Njihov GM Daryl Morey matematički je genijalac i zaljubljenik u advance statistiku zbog koje je svim igračima strogo zabranjeno šutiranje s poludistance (osim Hardenu ponekad) a naređeno šibanje trica (ispalili su ih 957 do sada, najviše u ligi, Sunsi iza njih sa 104 manje, a Houston je odigrao 3 utakmice manje!) i igranje u sistemu 4 out-1 in, tranziciji i pokušaju postizanja laganih poena na nepostavljenu obranu.

Mogu li novi sistem igre i nova pravila napokon utjecati na Smitha da popravi svoju selekciju šuta?

Kao što sam već rekao Smith je igrač ovisan o atleticizmu, a kako se bliži tridesetoj i godinama iznad nje taj atleticizam će biti sve manje izražen. Zbogom zakucavanjima, blokadama, ukradenim loptama, skokovima u napadu. U tom slučaju (Vince Carter vam odmah mora pasti na pamet) Smith mora pronaći način kako biti koristan na parketu bez do sada svog najjačeg oružja. Kako će to uspjeti ostaje misterij jer za razliku od Cartera Smith nema razvijen šut.
Ali dobro, ima još do toga, Smitha tijelo (nikada nije propustio 15 utakmica u sezoni), skočnost i eksplozivnost još uvijek slušaju iako ne na elitnoj razini kao nekada. Više nije tako dobar finišer oko obruča, skokovi u napadu, ukradene lopte i blokade, kao i izlazak na slobodna bacanja nisu kao što su bili u njegovom igračkom primeu, brojke su se srozale što zbog gubitka atleticizma (u manjoj mjeri), što zbog lošeg rostera, spacinga i sustava igre Pistonsa (u većoj mjeri).

Howard-Smith. Baš me zanima kako će se opet slagati. Ovdje bi mogao nastati problem jer ni jedan ni drugi nemaju šut s poludistance ili trice čime bi sebi mogli skraćivati prostor potreban za napadanje obruča. Istovremeno obojica su užasni izvođači slobodnih bacanja što nikako nije dobro za centarski par koji igra na kontakt.

Plus

Bolji kontekst. NBA liga i uspjeh jednog igrača ili njegovo vrednovanje uvijek ovise o kontekstu. Monta Ellis je najbolji primjer. Igrao je uglavnom za loše trenere koji su od njega pokušali stvoriti beka šutera iako on nije šuter, imao je loše suigrače ili nekompatibilne suigrače (Curry, Jennings), treneri nisu znali kako kontrolirati njegov karakter i Monta je došao na zao glas. To se zove loš kontekst. Dobar kontekst je: dobar trener Carlisle, dobri suigrači (Dirk, Carter), prava uloga na parketu (balans playmakinga i scoringa), stil igre koji će koristiti njegovu brzinu i ball handling (pick igra i slash&kick) itd.
Smith bi lako mogao biti novi Monta Ellis u Houstonu. Ima vrhunske i kvalitetne suigrače u Hardenu i Howardu, s Howardom je u prijateljskim odnosima, za razliku od Detroita igrat će za ekipu koja pobjeđuje, pred punim tribinama i u gradu koji nije bankrotirao. Igrat će za momčad koja je deficitarna na njegovoj poziciji, a trenirat će ga čovjeka koji do sada odlično kontrolira dječje bolesti Dwighta Howarda pa bi mogao i njegove i čovjeka koji je nekada davno za Celticse igrao poziciju koju igra i Smith.

Još jedna stvar, a bitna. U ovoj momčadi Smith nije alfa dog, ni igrač s najvećom plaćom pa na njemu neće biti i fokus javnosti kao ni odgovornost za mogući neuspjeh Rocketsa. Harden je ipak prvo ime momčadi, nakon njega Howard, Smith je tek treći na piramidi i to bi mu trebalo odgovarati. U slučaju Pistonsa on je bio najvažniji i nominalno najbolji igrač pa samim time i najskuplji. Naravno da će onda sav fokus biti na njemu i da će se na svaki njegov potez paziti i uglavnom njega kriviti za loše stvari koje su se dogodile Pistonsima.

Igranje za izazivača. Rocketsi nisu tipični contenderi kao Spursi ili Oklahoma ali dodatak Josha Smitha možda bi to mogao napraviti od njih. Već sam rekao, igranje za momčad koja pobjeđuje je zabavno i užitak. To je i vjerojatno zadnja prilika Smithu da pronađe nove motive i ove dvije godine u Rocketsima iskoristi da dokaže drugima da nije „kanta“ igrač.


Rocketsi izazivači? Svakako spadaju i bez Smitha u taj treći ešalon (prvi su Spursi i OKC, drugi Warriorsi) s Portlandom, Clippersima i ostalima, ali ako Smith profunkcionira mogu se izdvojiti iznad ovih momčadi i upasti u ovaj drugi s Golden Stateom. Zašto ne? Imaju prvu napadačku opciju i MVP kandidata u Hardenu što znači da će uvijek moći izmisliti poene, u Beverleyju imaju odličnog press igrača i tricaša, Ariza je definicija 3&D igrača, pravi bočni stopper za hrvanje protiv Duranta i sličnih. Sva trojica su pouzdani šuteri za tri čime bi trebali otvarati prostor dvojcu Smith-Howard i što nije nebitno sva trojica su (sada kada se i Harden trudi u obrani) pouzdani obrambeni igrači koji na perimetru igraju odličnu obranu. Rocketsi protivnicima dopuštaju samo 30% šuta za tri (samo je Portland bolji) i ne čudi što se mogu posvetiti obrani perimetra kada im leđa čuva Howard.

Sada im leđa neće čuvati samo Howard nego i Smith, i dalje, kada je motiviran, vrlo vrlo dobar defenzivac. I njega kao i Howarda odlikuje osjećaj za blokadu, pokretljivost, čuvanje obruča, dobra skok igra, i Rocketsi sada mogu malo više i preuzimati jer Smith može čuvati trojke, ili bez problema može zbog brzih nogu paziti na beka ako ostane protiv njega 1 na 1 nakon pick igre. I dalje u dva koraka može doći s jedne strane reketa na drugu i nekome na polaganju staviti rampu. NO PASARAN! Po mom skromnom mišljenju trenutno u ligi se samo dva centarska tandema u obrambenom smislu mogu mjeriti s Houstonovim – Splitter-Duncan i Ibaka-Adams. I bez Smitha su Rakete imale drugu najbolju obranu u ligi (bez Howarda su bili 12 utakmica) a dodatkom Smitha koji je bolji obrambeni igrač i od Jonesa, Blacka (otpušten), Dorseyja ili Motiejunasa.

Imati takvog igrača na četvorci moglo bi itekako utjecati na planove Rocketsa u playoffu. Lani ih je Aldridge uništio jer nisu imali četvorku i branio ga je Jones koji nije dorastao zadatku. Taj matchup Blazersi ove godine protiv Rocketsa neće moći koristiti jer Smith može braniti LaMarcusa i ostale moćne četvorke kojih je Zapad krcat: Lee, Green, Griffin, Dirk, Randolph, Davis, Ibaka…

U priču o mogućem nastanku novog contendera uklapa se i klupa Rocketsa koja je jedna od boljih u ligi. Terry, Papanikolaou, Motiejunas, Jones kada se oporavi, i Brewer čine jako dobru petorku koju će McHale kombinirati s Hardenom s kojim završavaju prvu četvrtinu i s Howardom koji počinje drugu četvrtinu i predvodi drugu psotavu.

Josh Smith je dobar igrač. I dalje vjerujem u to iako su brojke i sve viđeno zadnje 2 godine protiv mene. Svejedno, vrlo je raznovrstan igrač koji može odigrati nekoliko rola. Smith je zapravo sada kada razmislim bio Blake Griffin prije Blakea Grffina, samo što nikada nije igrao s Chrisom Paulom.
Osim što sam već rekao kako je dobar obrambeni specijalac Smith i u napadu donosi pozitivne stvari. Na laktu ga možeš koristiti kao razigravača koji će hraniti loptama cutere poput Brewera ili Papanikolaoua, koji će s Hardenom igrati give and go, ili zašto ne, s Howardom s kojim ima razvijenu kemiju malo high-low igre u kojoj je Smith dodavač, a Howard finišer. Horford je nekada dobro živio od takve suradnje sa Smithom. 

Smith svoje čuvare može napadati i ulazom, iz driblinga pa završavanjem oko obruča. Dobro kontrolira loptu iako nekada pretjeruje, ali pomoći će i ta vještina u McHaleovom sustavu koji najbolje napadače često koristi i u izolacijama. 
I konačno, zna povući kontru, odličan je na otvorenom terenu, dobar je dodavač i finišer iz tranzicije što će pomoći sistemu Rocketsa koji vole igrati bržim tempom.

Što će na kraju prevagnuti, plus ili minus, bog i vrag to znaju, ali za razliku od Rondovog potpisa s Dallasom ovaj put sam puno više naklonjeniji ovoj migraciji, i svaka čast Moreyju na potpisu dobrog igrača za siću. E da, Morey. Ovoljetni gubitnik (ostao bez Carmela, Bosha, Parsonsa; Lina i Ašika prodao za ništa) na tržnici brzo je vratio ugled spretnog trgovca.

KINGSI I DVORSKE LUDE

Upoznajmo se s tri glavna lika u cijeloj priči:

Mike Malone - 43 godine, Njujorčanin, Loyola koledž, trenerski asistent na sveučilištima Oakland, Providence, Manhattan. Od 2001. u Knicksima kao video koordinator i zadužen za izvješća skauta. Od 2005-2010 pomoćnik u Cavsima pa godina dana u New Orleansu također kao asistent. Od 2011. u Warriorsima gdje je navodno bio najskuplje plaćeni trenerski asistent u ligi, ujedno zadužen za slaganje obrane Warriorsa, a 2012. g je izabran za najboljeg assistant coacha u ligi od strane generalnih menadžera. Od 2013-14 glavni trener u Kingsima.

Pete D'Alessandro - 46 godina, Njujorčanin, operativnu košarkašku karijeru počeo kao video koordinator na St. John sveučilištu. 2004. g na poziv košarkaškog direktora i legende kluba Chrisa Mullina dolazi u Warriorse gdje postaje šef košarkaških operacija, a 2 godine poslije, asistent generalnom menadžeru specijaliziran za analitiku i salary cap zavrzlame. 2010. godine odlazi u Warriorse kao pomoćnik Masaiu Ujiriju, a nakon što mu je šef zapalio za Kanadu D'Alessandro ostaje bez posla sve dok ga 2013 g. kao generalnog menadžera nije zaposlio u Kingsima novi vlasnik Vivek Ranadive

Vivek Ranadive - 57 godina, Mumbai, Indija, pohađao jedno od najprestižnijih svjetskih sveučilišta MIT, bogatstvo zaradio baveći se tehnologijom i elektronikom, 2010. postaje jedan od vlasnika Warriorsa. 2013. godine spasio je Kingse od preseljenja u Seattle i kupio ih od braće Maloof za više od 500 milijuna dolara nakon čega se povukao iz poslovnog carstva čije je upravljanje prepustio djeci a on se zabavlja s novom igračkom - NBA franšizom.


Mike Malone prošlu je sezonu završio s omjerom 28-54 u kojoj je bilo najmanje bitno ostvariti bilo kakav rezultat jer je franšiza bila u prijelaznom razdoblju. Ni na nebu ni na zemlji i bez jasnog plana a ekipa bez talenta. Sada kada više nije trener možemo reći da je ipak odradio solidan posao. Ne odličan jer nije pobjeđivao s Kingsima ali napravio je nekoliko jako dobrih stvari ove sezone koje se ne smiju zanemariti.

Evo i konteksta u kojem je dobio otkaz. Omjer Kingsa ove sezone u trenutku kada je Malone dobio nogu bio je 11-13 a ostvaren je u već tradicionalno jakoj Zapadnoj konferenciji i uz 1 od 3 najteža rasporeda u ligi (Kingsi, Lakersi i Utah su imali najteži raspored u ligi). Iako se na početku sezone o Kingsima pričalo kao o prošlogodišnjim Sunsima, kao o potencijalnom iznenađenju, teško da su oni mogli ostati u borbi za playoff do kraja, a ako i jesu nikada nećemo doznati jer se Cousins ozlijedio i propustio 10 zadnjih utakmica.

Kada ti glavni igrač, okosnica i obrane i napada propusti 10 utakmica logično je da će i tvoj rezultat patiti, posebno ako nemaš pretjerano talentiran roster a Kingsi to nemaju. Kad smo već kod Cousinsa recimo da je on baš pod Maloneom sazrio, postao pravi lider na parketu. Sjećam se prošle sezone u kojoj je Malone dosta često kritizirao Boogiejevu obranu i manjak zalaganja, i činilo se da ni taj odnos nije baš idealan ali očito su se ove sezone našli na istoj valnoj dužini čemu je vrlo vjerojatno pomoglo i Cousinsovo osvajanje Svjetskog prvenstva i rad s autoritetima poput Krzyzewskog i Thibodeaua. Sa prethodnicima Malonea na klupi Kingsa, Paulom Westphalom i Keithom Smartom Boogie Cousins je bio na rubu fizičkog obračuna, nekoliko puta. Znamo i kakve je pizdarije radio na parketu ratujući sa sucima, u svlačionici sa suigračima, i na parketu sa samim sobom.

Malone je uspio doći do njega (a vjerojatno su i Cousinsove godine učinile svoje) i natjerao ga da bude istinski lider i igrama i ponašanjem, posebno zalaganjem u obrani gdje mu je našao idealnu poziciju kojom će sakriti njegov manjak eksplozivnosti u zatvaranju reketa (zonska obrana picka umjesto Smartovog prijašnjeg blitzanja zahvaljujući čemu je Boogie došao na zao glas kao užasan defender. Nije on ni sada Marc Gasol, i dalje obranu igra više rukama nego nogama, ali postavljen je bio u bolju situaciju u kojoj su njegove mane uglavnom bile sakrivene).

Cousins je i lani bio legitimni All-Star kandidat, a ove sezone bi se čudo moralo dogoditi da ne nastupi u New Yorku u finalnoj večeri. Brojke od ove sezone: 23 poena, 12 skokova, 2 asistencije, 1 ukradena, 1 blokada, 8 slobodnih po utakmici, 51% FG, trošio je svako treći napad Kingsa i imao efikasnost dostojnu legitimne prve napadačke opcije.

I s njim potpuno zdravim Kingsi bi teško do playoffa, ali to opet nije bio problem Malonea nego manjkavosti rostera iz kojeg je trener izvlačio najviše što je mogao. U ovom trenutku i Pelicansi, a posebno Oklahoma i Sunsi izgledaju bolje i imaju više talenta. Osim Cousinsa koji je All-Star, i Gaya koji je rubni All-Star igrač Kingsi na rosteru imaju sve same role playere bez izrazite vještine od kojih nijedan ne bi mogao biti starter u Dallasu, Clippersima ili recimo Portlandu koji, da ne govorimo o Memphisu, Spursima, Warriorsima ili Oklahomi.


Da prijeđem na stvar, Maloneov najveći problem je što je on ozbiljan trener koji je došao u neozbiljan kontekst, u neozbiljno okruženje. Pojavljivanje Ranadivea kao vlasnika trebalo je značiti i kraj kaosa koji je Kingse okruživao predugi niz godina. Trebao je značiti kraj mijenjanju trenera kao čarapa (od Adelmana koji je vladao od 98-2006 izmijenilo se 6 trenera, od kojih je samo Westphal vladao 3 sezone, ostali samo po jednu), kraj polemiziranja što će biti s Kingsima što je unosilo nemir u zajednicu navijača Kingsa kao i svlačionicu, i trebao je označiti kraj lutanja franšize i početak stvaranja jasnih planova kako upravljati franšizom i kako izgraditi identitet.

Međutim, nije se baš lako osloboditi užasnog povijesnog naslijeđa koje se nakupljalo kroz zadnju dekadu i Kingsi su uglavnom nastavili po starom. Umjesto da se unormale, jer to je ono što novi vlasnik donese - stabilnost, oni su i dalje vrlo kaotični, čak i ekstravagantni.

To su pokazali i pred draft 2014. godine kada su objavili javni natječaj u kojemu pozivaju sve fanove Kingsa, mlade i nadobudne nedokazane skaute da prikupljaju informacije o koledž igračima koji će izaći na draft i to šalju upravi Kingsa. Uprava je odabrala najbolje među njima i pozvala ih u Sacramento u kojem su mladi "skauti" prezentirali koga je najbolje odabrati na ovogodišnjem draftu. Uostalom pogledajte sami kako je to izgledalo.

A ovako je to izgledalo pred sami draft i u draft večeri kada su odlučili an kraju odabrati Stauskasa.

Mislim, ok. Meni kao amaterskom "piscu" i pratitelju NBA zbivanja ovo je skroz simpatičan i zabavan odnos jedne franšize prema javnosti ili navijačima. Ali ujedno i amaterski. Tražiš od gomile klinaca od kojih neki sigurno nisu nikada ni bili na košarkaškoj utakmici ili košarku igrali da ti traže igrače koje ćeš odabrati na draftu a koji mogu odrediti sudbinu franšize idućih 15 godina. A onda tražiš od njih da dođu i to sve prezentiraju košarkaškim veličinama kakav su Mitch Richomond i Mullin. Ja Jasmina Repešu ne poštujem kao trenera ali opet ne bi imao baš hrabrosti pametovati mu kako da igra obranu picka s Tomićem jer je taj čovjek ipak nešto i napravio u košarci. Da ne govorim kako su ovim potezom u upravi Kingsa oprali ruke od mogućeg neuspjeha ako se Stauskas pokaže kao bust.

Druga stvar koja savršeno precizno oslikava zašto je Malone dobio otkaz je u drugom video, oko 6 min pa na dalje kada se Ranadive ustaje sa stolice kao da je on otkrio Jordana, Bryanta i Jamesa i 5 puta izgovara da želi Stauskasa. Nijedna franšiza nije dobro završila kada joj se vlasnik miješao u pitanja struke. Ne trebamo daleko ići, pogledajmo Maverickse od prije nekoliko godina kada su lovili Chirsa Paula, Cuban je svojom voljom razjebao šampionsku momčad, a onda se debelo opekao jer su Mavericksi 2-3 sezone bili mediokritetska momčad, pogledajmo gdje su Knicksi na čelu s Dolanom.

Posjedovati NBA franšizu je čast povlaštenih. Ferrarija može kupiti i imati svatko na svijetu. NBA franšizu može imati samo 30 ljudi u svijetu. I ok, Vivek se povukao iz biznisa s kojim je zgrnuo milijune, dosadno mu je u životu pa će se sad malo zajebavati s NBA franšizom, otpuštati i dovoditi trenere kada želi, momčad će igrati kako on želi, radit će tradeove kakve on želi. Čovjek je u potpunosti zavladao stručnim, košarkaškim segmentom franšize umjesto da lijepo sjedi u publici na domaćim utakmicama i gleda košarku a kvalificiranim ljudima iz struke prepusti košarkaške operacije.

Jedan od uzroka koji je koštao Malonea posla a koji je isplivao u javnost bile su Ranadiveove ideje da Kingsi moraju igrati bržu i atraktivniju košarku, a druga ideja je bila da igraju samo sa 4 igrača u obrani, a da peti ne prelazi centar nego da čeka promašaj protivnika i zabija lagane poene. Prvo, Kingsi nikako nisu mogli igrati atraktivnu košarku jer su imali roster koji nije složen po tom modelu igre. Ili su trebali natjerati Landryja, Cousinsa i Evansa da trče po terenu ko bekovi? Kingsi su s Maloneom igrali košarku iz 90-ih, ratničku, tvrdu i tu se bivšem treneru mora odati priznanje jer je uspio momčad psihički pripremiti da igra tvrdo i čvrsto iz večeri u večer. Njegov identitet bazirao se na obrani, na čvrstini i snazi, na visokim postavama s Casspijem (trojka, stretch 4) na beku, i s Gayom na krilu, na igri kroz post, kroz Gaya i Cousinsa. Tricaše nisu imali da igraju run and gun, kao ni prave slashere koji bi na nepostavljene napade driblali i finiširali na obruču.

Drugo, ne znam uopće što reći na drugi prijedlog igranja obrane 4 na 5. Navodno je Ranadive trenirao žensku košarkašku momčad svoje kćeri u Indiji i igrao takvu obranu. Jasno ej da bi primali gomilu poena, sigurno više nego što bi ih onaj 1 koji en prelazi centar uspio zabiti. Postavlja se milijun pitanja sada tu. Kakve bi postave igrale tu obranu? Niske, visoke? Tko bi bio igrač preko centra? Stvarno ne znam. NBA momčadi danas redovito u svojim petorkama imaju 4 sigurna igrača koja mogu pogađati sa svih pozicija. Obrana 4 na 5 strahovito bi trošila obrambenu četvorku. Onog jednog koji stoji u napadu sam bilo bi moguće braniti zaduženjem jednog igrača koji bi trčao u obranu prilikom šuta svoje momčadi, itd. Glupa ideja, jednostavno ne vidim kako je efikasno instalirati.

Viveku se pridružio i D'Alessandro u miješanju Maloneu u posao. Od starta se GM i glavni trener nisu slagali što je bilo i očekivano jer D'Alessandro nije odabrao Malonea za glavnog trenera što inače GM-ovi rade kada dolaze u novi klub (uglavnom otpuste starog trenera, a dovedu novog koji pripada njihovom klanu). I GM Kingsa je želio da momčad igra brže, a ni to me ne iznenađuje jer je u Warriorsima surađivao s Donom Nelsonom "tatom" run&gun košarke, a u Denveru s Gerogeom Karlom koji je također preferirao kroz svoju trenersku karijeru tranzicijsku košarku i visoki tempo.

Da iza Maloneovog otkaza stoje ova dvojica operativaca iz uprave franšize (plus Mullin koji je jedan od savjetnika D Alessandra) možda dobro svjedoči i izjava GM-a Kingsa ove sezone: "Naš cilj je playoff. Uvijek smo govorili da tamo želimo doći čim prije. Znamo da i dalje za to moramo raditi, ali na dobrom smo putu. Možete suditi je li to dobar cilj ili ne, ali me ne zanima, to mora biti naš cilj. Kako da ne bude? Nitko ne želi gubiti. Ja kao GM, pa vlasnik, ostali članovi uprave, treneri, igrači, nitko ne želi gubiti. A najmanje žele gubiti naši navijači."

D'Alessandrova ideja je plemenit, i u sportskom smislu dobra. Ali nerealna za barem ovu sezonu zato što Kingsi nemaju roster za playoff i postoje bolje momčadi od njih. A kada su vidjeli da kola idu nizbrdo odlučili su se riješiti trenera koji je ni kriv ni dužan. Zapravo, samo su čekali njegov krivi potez u sezoni da ga mogu otjerati jer se s Ranadiveom nije slagao oko ideologije i igre te nije bio D'Alessandrov čovjek.

Budući da sam spomenuo ekstravagantnost Kingsa, jako mi je zanimljiva njihova ideja izgradnje momčadi, odnosno plan kako su zamislili provesti to. Naime, plan je uzimati talente kroz draft, ali i kroz tradeove se pojačavati. Tako je npr došao Rudy Gay. Problem je što se uglavnom radi o problematičnim igračima, a pri "problematični" mislima njihove felere u igri ili na visoku plaću, ili na oboje što je najgore.

Osim ovih oko stila igre i nerealnih očekivanja bilo je još tenzija na razni uprava-trener što je uvijek put za katastrofu. Počelo je s neslaganjem oko tradea za Josha Smitha kojem se Malone suprotstavio tvrdeći da na parketu nema mjesta za trojku Cousins-Gay-Smith i da ih ne bi bilo moguće uklopiti. Nastavilo se ovog ljeta kada je D'Alessandro želio zaposliti kao pomoćnike Maloneu - Kurta Rambisa (danas u Knicksima) ili Alvina Gentryja (Warriorsi) što je Malone protumačio, s razlogom, kao pripremu terena za njegov otkaz pa je ipak u klub dovukao Corbina, valjda najgoreg trenera prošle sezone u ligi, trenirao Jazz, misleći da mu od njega ne prijeti opasnost. A problema je bilo i lani i to oko Roycea Whitea, rookieja Kingsa kojemu Malone nije davao minute što se upravi nije svidjelo i navodno su to tenzije i počele.

I tko su sada favoriti za Maloneovog nasljednika?

Corbin, dosadašnji asistent koji će vjerojatno McLemorea i Stauskasa posjesti na klupu na račun Sessionsa?

George Karl? Dobar trener ali u poznim godinama u kojima bi mu više dogovaralo vođenje jednog contendera nego projekt momčadi kakvi su Kingsi. Stil igre bi bio po guštu Viveka i Petea, ne i Cousinsa.

Mark Jackson? Momčad bi ga slijedila imao bi njihovo povjerenje, sve akcije bi se igrale preko Cousinsa i Gaya u low postu, ostali bi propali.

Vinny Del Negro? Donio bi loše trenerske odluke, lošu frizuru, loše odijelo i kravatu.


Iako su Kingsi u zadnje vrijeme sve kritičare demantirali i ušutkali potezima koje su radili a koji su bili kritizirani (dovođenje Gaya, puštanje Thomasa zbog Collisona) ovaj potez mi ne izgleda najbolji. Boljeg čovjeka, osim možda Jeffa Van Gundyja (zna kako se gradi franšiza, trenirao i Ewinga i Minga pa zašto ne bi mogao i Cousinsa) nemaju. Uostalom, zašto Malonea nisu mogli pustiti da odradi posao do kraja sezone pa onda odluče što će? Nije podoban, eto zašto. Moguće i u AmeriKi.

Pročitao sam prije nekoliko dana zanimljive izjave Gregga Popovicha i upravo Jeffa V.G-a o trenerskom poslu i odnosu vlasnika NBA franšize prema rezultatima svoje "igračke".

Pop kaže: "Ako stvari u rezultatskom smislu ne krenu prema planu, ili se ne odvijaju dovoljno brzo, vlasnici postaju frustrirani. Neki čak to sve doživljavaju i previše osobno. Kao da osjećaju neugodu zato što su u biznisu s kojim su se obogatili bili jako uspješni, pa na neuspjehe nisu navikli. Zato im je i teško razumjeti kako se gradi NBA momčad i kako stvari funkcioniraju u NBA poslu."

Zanimljiva je i Van Gundyjeva misao: "Ako imaš dovoljno vremena kao trener, bit ćeš dobar. Pitanje je samo možeš li dobiti dovoljno vremena? A to je povezano s tim imaš li dobre igrače ili ne. Ako imaš Hall of Fame igrača na svom rosteru, to je dobar posao i imat ćeš vremena. Ja sam imao svog u Ewingu."

Ne znamo je li Malone imao svog HoF-era u DeMarcusu Cousinsu, ali je u dvorcu "Kraljeva" u Sacramentu nastradao od nestašluka dvorskih luda.