CLIPPERS SMALL FORWARD

Doc Rivers napravio je dobar posao ovog ljeta čemu je prethodilo tragikomično ispadanje od Rocketsa u polufinalu Zapada, iako su Clippersi imali vodstvo od 3:1. Dvije najvažnije stavke Doc je odradio uspjevši tako sprati ljagu sa svog GM umijeća koje je nabacano zahvaljujući Riversovim lošim odlukama i trejdovima od kojih je najupečatljivije bilo rasipanje pickova u trajedovima, odricanje od resursa u vidu mladih igrača, dovođenja njegovih igrača ljubimaca (Hedo Turkoglu npr), kvazi-pojačanjima koje Doc nije uklopio u sistem Clippersa (Dudley, Hawes), i nepotizmom koji se očitovao u tome da je Rivers razbucao cijeli roster da bi u ekipu doveo svog sina.

Prva od dvije važne stavke ovoga ljeta pred Riversom bila je zadržati Jordana, u čemu je uspio. Priča koja je uključivala relaciju Rivers-Jordan-Cuban zaslužuje da se jednom prema njoj snimi film. Melodrama s elementima urnebesne komedije. Jordan nije „zapalio“ za Dallas pa navijači Clippersa i Rivers mogu odahnuti, jer koliko god Jordan imao felera u igri toliko je i izuzetno važan igrač za momčad i Docove sheme. Uz to, da je D.J. ovoga ljeta doista postao igrač Mavsa ekipa iz LA-a ne bi pronašla adekvatnu zamjenu jer centri takvog profila ne šeću ulicom i čekaju da ih se skupi. Clippersi bi vjerojatno i bez njega bili playoff ekipa na Zapadu zahvaljujući talentima Griffina i Paula ali ne bi bili pritajeni favorit za osvajanje titule što danas svakako jesu.

Drugi „check“ Rivers je stavio onoga momenta kada je potpisao gomilu korisnih rotacijskih igrača i sredio klupu. Užasno bolnu točku svoje momčadi zadnjih godina. Primjerice, Kliperi su lani igrali sa samo 7 igrača u rotaciji tijekom cijele sezone i playoffa. Potpuno nesposobni da se prilagođavaju matchupovima od utakmice do utakmice iz jednostavnog razloga što prilagodbe nisu imali s kim izvesti. Problem je sada riješen, Doc nema glavobolje više nego slatke brige kako slagati rotacije.

Jedan od zvučnijih poteza GM-a LAC-a bilo je dovođenje Lancea Stephensona. Neželjenog sina Pacersa pa onda i Hornetsa, za kojeg se Rivers odrekao svog promašaja – Hawesa, a njemu je dodao i Barnesa kako bi sve financijski štimalo. Odlaskom Barnesa Clippersi su ostali bez svog bočnog stopera, 3&D igrača koji je na perimetru radio ili se trudio obaviti prljavi posao u obrani. Na prvu se činilo da je sve jasno i da na njegovo mjesto uskače Stephenson, ali onda je Rivers potpisao Wesa Johnsona zatim i Paula Piercea, također small forwarde pa je u NBA javnosti unio dozu intrige koga će promovirati kao startera 29.10 u Sacramentu u prvoj utakmici nove sezone.

Tri su moguće opcije dakle, pa hajmo vidjeti koja je najbolja.

Wes Johnson

Prva stvar koju moramo pogledati kada procjenjujemo je li neki igrač za neku poziciju ili ne je njegovo fizičko-atletsko stanje. Johnson je visok 201 cm što je visina jednog Kawhija Leonarda, ima 98 kg, što su praktički idealne karakteristike za small forwarda. Na ove fizikalije moramo dodati još i wingspan koji iznosi suludih 215 cm što Johnsonu kao potencijalnom 3&D wingu Clippersa dodatno daje na značaju. Johnson inače ima 28 godina, a 2010. bio je čak četvrti pick na draftu, odabran od Wolvesa, ali nikada se nije dokazao. Ni u Wolvesima, a ni kasnije u Sunsima i Lakersima. Čovjek nikada nije postao ono što očekuješ da će 4. pick draft postati – važan kotačić ako ne nositelj franšize koja ga je draftirala. Minnesota ga je odabrala ispred aseva kao što su Cousins, Monroe, Bledsoe, Paul George, Sanders, Hayward. Razlog su bile upravo njegove fizikalije i atleticizam kojim je poharao konkurenciju na combineovima, razvalivši dužinom, skočnošću i brzinom. Navodno je ¾ košarkaškog terena mogao trčati jednakom brzinom kao John Wall. Svejedno, ne biraš igrača od 23 godine četvrtim pickom, jedino možda ako je LeBron James osobno.

Johnson tako zadnjih 5 sezona, provodi u klubovima koji nisu bili niti blizu playoffa kada je Wesley igrao za njih. Na kraju je od velikog prospecta postao veliki bust koji se smuca kao role player po franšizama koje se bore za pickove.

Svejedno, fizikalije i atleticizam su ostali, a u tome je Rivers vidio potencijal da od Johnsona stvori upotrebljivog 3&D igrača i čovjeka koji može uskočiti u Barnesove cipele. Johnson napokon dolazi u ekipu koja se bori za nešto, za rezultat. U povoljnijem kontekstu igrači ako što su Johnson znaju jako kvalitetno odreagirati, a to što će imati i odličnog psihologa u Docu, koji svojim „pacijentima“ beskrajno vjeruje svakako da nije na odmet. U Riversa možemo sumnjati je li top trener, ali da je top motivator i hendler ljudskih odnosa u svlačionici to svakako jest sama elita.  

Sad kada smo utvrdili da Johnson zadovoljava fizičko-atletske uvjete i da je upao u najpovoljniji kontekst u karijeri što bi trebao biti plus pogledajmo što se od njega očekuje na oba kraja parketa.

U napadu ako će Rivers startati s njim upada u petorku pored:

Paula – najboljeg playmakera NBA lige nakon Johna Stocktona

Redicka – ponajboljeg šutera lige koji je svojim off-ball kretnjama i korištenjem screenova od visokih igrača u stanju otvarati prostor svima ostalima

Griffina – ponajboljeg all-round power forwarda, triple-threat kreatora prve klase

Jordana – napadački bolno limitiranog ali kojeg obrane poštuju i ne mogu ga recimo kao Ašika ostavljati samoga na 3 metra od koša jer alley-oopovi lete kao avioni na aerodromu u Atlanti.

Lani je Barnes imao vrlo jednostavnu rolu koja čeka i Johnsona. Pozicioniraj se u korneru i čekaj otvoren šut. Dakle Johnson će biti spot up šuter s trice što je do sada u karijeri obavljao malo bolje od prosjeka, trica mu je na 35% kroz karijeru. Od njega se neće tražiti ono što je radio kada je tek došao u ligu kada su se Wolvesi nadali da su uboli strijelca kreatora. Za Johnsona u Clippersima nema spuštanja lopte na pod. Ako si sam - šutiraj, ako si zatvoren -  traži dodavanje za Paula do sebe ili Griffinu u post. I na ovo moramo nadodati istrčavanje tranzicije koju maestralno vuku Paul ili Griffin. Igrač Johnsonove brzine to mora iskoristiti za lagane poene.

Vrlo važno će ipak biti da Johnson pogađa tricu kao i da se nauči na korištenje praznog prostora koji samim postojanjem na parketu stvaraju Paul, Redick i Griffin. Trenutno u predsezoni Johnson ne briljira na trici i šutira je 30% što je nedovoljno i ispodprosječno. Mislim, na njegovu tricu se (kao i na Barnesovu prije njega) nikada nećeš moći pouzdati, s njom ćeš se morati češće znati nositi. Ali ukoliko se dovede na prosjek karijere od 35% to će već biti korak naprijed, u odnosu na predsezonske utakmice. To je nekakav minimum. Svojim tricama će natjerati obrane da ga poštuju jer ako ih neće pogađati, Clippersi će trebati suludo efikasne partije svog udarnog napadačkog trojca, jer će osim Jordana u napadu imati još jednog igrača manje, a igra 3 na 5 u napadu vjerojatno bi bila previše i za genijalce poput Paula, Redicka i Griffina.

Što se druge napadačke uloge tiče, Johnson će morati raditi i bez lopte, što kroz karijeru baš i nije naučio iako je radio s mastermindovima poput Adelmana i Gentryja, trenera kojima su kretanje igrača i lopte glavni postulati. Paul je fantastičan dodavač, to svi znamo, sve što trebaš je poštovati akcije, naučiti šablonske kretnje, otvarati se, a jebiga, moraš i obrane čitati i Paul će te naći na ziceru. Griffin je jedan od boljih point-forwarda u ligi, ako ne i najbolji, a uz to kada je u postu često zahtjeva udvajanje što bi također moglo otvoriti prostora Johnsonu. Pa čak i 1-5 pick and roll Paul-Jordan otvara prostora jer kao što sam rekao obrane poštuju Paulov mid range šut ali i Jordanove letačke mogućnosti.

Što se obrane tiče Johnson nije ni pod razno netko koga bi mogli nazvati stoperom, ni za živu glavu elitnim stoperom. U zadnjoj sezoni igrajući za Lakerse nije ostvarivao impresivne brojke. Prosjeci šuta igrača koje bi čuvao uglavnom bi rasli kada bi on pazio na njih, u odnosu na prosjeke koje su isti igrači ostvarivali tijekom sezone. Čak ni u golim box-score brojkama nije idealno. Nema niti jednu cijelu ukradenu loptu kao ni blokadu što bi igrač njegovih atletskih potencijala trebao ostvarivati.

Lakersi su s Johnsonom na parketu primali 111,4 koša na 100 posjeda, a bez njega 109,6. Od 5 postava Lakersa lani koje su ostvarile prosječan DefRtg i odigrale 70 minuta zajedno ili više 4 su uključivale Johnsona pa je to ipak tračak nade za Riversa i LAC. Iako postotci igrača koje je pazio sugeriraju da Johnson mora bolje, njihov PER je bio prihvatljiv i iznosi 13,1 što je prosjek lige.

Činjenica je da je lani Johnson igrao u drugoj najgoroj obrani lige nakon Wolvesa i s igračima koji su totalne trube u obrani i ne mogu čuvati ni svog čovjeka a ne paziti nekome leđa. U Clippersima ga opet čeka povoljniji kontekst. Odličan obrambeni playmaker i jedan od boljih obrambenih centara, te zahvalan team defender – Redick. Svejedno, ako ostane u petorci, a sve upućuje na to da će Johnson startati na SF-u Johnson će morati biti spreman dati svoj obol i svakodnevno se tući s Durantima, Anthonyjima i Jamesima ovoga svijeta, a po potrebi i s Thompsonima, Hardenima i sličnima.

Jasna mi je Riversova kocka s njim. Nema nekog osobitog razloga da Johnson ne igra ili da ne nauči igrati bolju obranu nego je to do sada bio slučaj. Nije idealan u izolacijama, nije idealan ni kao team defender, često mu se događa kašnjenje u rotaciji ili početničke greške da gleda loptu a ne igrača. Uz to nije ni dovoljno agresivan. Prosječno skuplja samo 2,1 prekršaja po utakmici, a postoci igrača koji bolje šutiraju preko njega, ali i ukradene lopte i blokade jasno pokazuju da nije dovoljno agresivan.

Ali zahvaljujući idealnim fizičkim predispozicijama nade za njega ima. Posebno sada kada će mu leđa čuvati Jordan, a na lopti će imati Paula. Preko igrača s 201 cm visine i 210 cm rasponom ruku nije lako šutnuti, a zahvaljujući brzini koju posjeduje nije mu lako ni pobjeći.  Sada je na njemu i Riversu da atleticizam i fizikalije uspješno kanaliziraju na parket.

U svakom slučaju, ovo je must-win sezona za Johnsona, ako u budućnosti misli zaraditi nešto od košarke i ako ne misli ostati upamćen kao jedan od većih draft bustova u novijoj NBA povijesti.

Lance Stephenson

Stephenson je puno poznatije i razvikanije ime među NBA svijetom pa nema potrebe da ga detaljno seciram kao Johnsona. Zato ću radije povući paralele između njega i Johnsona kao potencijalnih startera.

Do dolaska u Charlotte Stephenson je bio na glasu kao raznovrsni bek koji može braniti tri pozicije, može šutirati, napasti ulazom, sjajan je skakač, vrti pick and roll i uz sve to na parket donosi dozu ludosti i energije koju nekad nije lako obuzdati i ima tendenciju da postane štetna ali je uglavnom pozitivna.

Ipak, Lance je čudan lik, mušićav i djetinjast što je sve izašlo na vidjelo već u prvoj i jedinoj sezoni s Hornetsima. Iako je spretan s loptom nije pretjerano pouzdan slasher ili kreator svog šuta. Loptu gnjavi i previše je zaljubljen u nju, a u Charlotteu trica mu je pala na mizernih 17%, iako ih je prethodne dvije sezone kao Pacer gađao 33 i 35%.

Bacio je i ovdje Rivers kocku te odlučio dati novu šansu Lanceu pouzdavajući se u svoje sposobnosti stričeka u vrtiću ili odgajatelja u popravnom domu.

U usporedbi s Johnsonom Lance je niži 5 cm i ima nešto manji raspon ruku pa je i manje idealan za poziciju niskog krila a primjereniji poziciji niže, onoj beka šutera. Također, čovjek je lani šutirao 17% za 3, a u predsezoni nastavlja s lošim šuterskim predstavama. Za tricu je u 4 utakmice šutirao 1-7, a ukupni field goal iznosi mu 23% (6/26). Dakle ovdje prednost ima Johnson, koji ne zna s loptom kao Stephenson, koji nije kreator ali koji je efikasan u svojoj ulozi što je na kraju jedino bitno.

Prednost koju Lance donosi u odnosu na Wesa je kontrola lopta i sposobnost da odigra dobru obranu na jedinicama i odmori Paula. Stephenson može biti koristan jer može vrtjeti pick and roll, što Johnson ne može, a to je korisno u situacijama kada prva 2 na 2 akcija ne prođe, ali lopta promijeni stranu, sad je na weak strani pa Stephenson opet može staviti obranu na kušnju. Stephensonu bi ta rola sekundarnog playa odgovarala, ali ne znam kako bi to podnio Paul koji također voli držati loptu u rukama, ali i Lance na parketu sa starterima značilo bi manje lopte za Griffina na visokom postu i izolacijama na niskom bloku. Pitanje je i kome će Stephenson kreirati osim JJ Redicku. Paul, ako isključimo poludistancu koju sam sebi kreira, nije šuter, a Griffin još nema tricu u arsenalu. Zato bi ova Stephensonova kvaliteta drugog playa bila primjerenija nekom slash and kick sistemu u kojoj će on okružen s tri šutera sa slabe strane ulazom i povratnim loptama kreirati zicere na trici.

Obrambeno je Stephenson kvalitetniji od Johnsona, ili ako baš hoćete dokazao se u playoffu. Ali opet, bio je igrač Pacersa koji su tih godina obrambeno dominirali i oko sebe je imao još 4 pouzdana obrambena igrača. I bez toga je Lance pouzdan 1 na 1 defanzivac, ali njegove napadačke vještine nisu komplementarne s glavnim polugama napada LAC-a – s Paulom i Griffinom, a čisto sumnjam da će Rivers s nemirnim duhom kao što je Lance pokušati narušiti harmoniju i uigranost najboljeg napada lige. Ironično, ali manje talentiran igrač (Johnson) s vještinom koja paše uz Paula i Griffina je trenutno za mene bolja opcija od napadački raznovrsnijeg igrača (Lance).

Ok, ako Lancea i preselimo na klupu, a Johnsona instaliramo kao startnog small forwarda opet imamo problem jer u tom slučaju nam drugu postavu čine:

Rivers – nema šanse da mu tata opet ne da velike minute

Crawford – ponajbolji šesti igrač lige

Lance

Pierce – small ball četvorka, uloga u kojoj je briljirao u Washingtonu

Smith – small ball petica po uzoru na Draymonda Greena

Vrlo problematična petorka jer imaš 3 nepouzdana šutera (Rivers, Lance, Smith) od čega dvojica imaju groznu selekciju šuta (Lance, Smith). Onda opet imaš dva gunnera na sve to (Lance, Jamal), pa onda opet igrače koji vole daviti loptu (sva četvorica), Piercea koji je autoritet ovdje i koji će sigurno pokušati sebi priskrbiti koji napad više itd. Kako ovo riješiti?

Jednostavno. Pametnim rotacijama. Rivers će sada kada ima ljudstva moći puno više miksati startne postave s drugom postavom, odnosno startere „razbijati“ igračima s klupe nakon 4-5 minuta prve četvrtine, a klupu u drugom kvoteru starterima, kako se već i slažu rotacije.

Paul Pierce

Još su nam svježa sjećanja kako je Pierce skupa s ostatkom Wizardsa razvalio Raptorse u prvoj runi, a onda i protiv Hawksa pružio odlične partije. The Truth ima još nešto soka u sebi da pruži takve partije kada je to potrebno. Možda vam je to promaknulo, ali The Truth je prošle sezone za Washington u regularnoj sezoni igrao samo 26,2 minute prosječno, što je za više od 9 minuta manje nego što mu je prosjek karijere.

Prije par dana proslavio je svoj 38. rođendan zbog čega (a i zbog kojeg kila viška) više nije realno očekivati njegove bravure kao nekada tijekom regularne sezone. Čovjek je usprkos godinama ipak pronašao i u današnjoj košarci svoju rolu i po stare dane Pierce kampira na trici koju je gađao u regularnoj sezoni s 39% uspjeha, dok se u playoffu ta učinkovitost i povećala na nenormalnih 52,4%. Dakle da odigra onu 3 u 3&D roli reference ima. U obrani je stvar ponešto drugačija. Premda je i dalje žilav „starac“ Pierce više ne može lateralno i nikako drugačije pratiti igrače u obrani, i zato mu savršeno pristaje, u eri small balla, uloga lažne četvorke. Iz istog razloga su Lance i Wesley primjereniji ovoj ulozi niskog krila.

Da je ovo Pierce od prije 4-5 godina, savršeno bi se uklopio u ovaj roster Clippersa svojom all-round igrom, ali Pierce s 38 na leđima ne može više podnijeti starterske minute, i zato mu definitivno najbolje odgovara rola specijalca s klupe. Ali nema sumnje da ćemo ga viđati i u postavi sa starterima na niskom krilu, posebno kada dođe playoff. Clippersi su skloni različitim brain-fartovima u clutch situacijama a prisustvo ovakvog veterana testiranog u najrazličitijm mogućim bitkama i čovjeka koji ima muda do poda kada treba preuzeti odgovornost biti će jako važna. Tu onda možete zaboraviti na Lancea, Jamala i Wesleyja da zatvaraju utakmicu na vanjskoj poziciji uz Redicka i Paula. Pierce je oličenje clutch igrača za razliku od većine „clutch šminke“.

Pick one

Tko je starter u nekoj momčadi najčešće nije uopće ni bitno jer pametno posložene rotacije, dobre postave, balans obrane i napada su puno važniji. Postoji X primjera u kojima lošiji igrači startaju na nekoj poziciji na početku prve i treće četvrtine pa ih više ne viđamo u rotaciji po četvrtinu i pol. Startne pozicije su puno bitnije u playoffu, kada se rotacije režu, igra usporava i svaki su poen ili obrana zlata vrijedi. Tada nema prostora za minus igrače i tada uvijek startaš s najboljima. Možda je važnije pitanje u regularnoj sezoni tko završava utakmice, ali to je za neki drugi tekst o Clippersima.

Stephenson i Pierce su talentiraniji i bolji igrači od Johnsona, ali kod prvog je problem što je često sila koja remeti kozmički mir u svemiru što Riversu ne treba, a ni ne uklapa se u sistem pored Paula kao još jedan dominantni davitelj lopte, a još manje kao igrač koji ne može ocean pogoditi. Drugi je u godinama kada je bolje i pametnije od njega tražiti što manje toga kroz regularnu sezonu. Obojica bi do izražaja možda mogla doći u playoffu ako Johnson ne popravi obranu i šut. Tada će njihovi individualni talenti i iskustvo izaći na vidjelo.

Dakle, ako moram birati startnog small forwarda Clippersa onda izbor pada na Wesa Johnsona. Ako uspije održati makar prosječan postotak trice i podigne agresivnost u obrani Clippersi će dobiti zahvalnog člana rotacije, igrača koji fino zaokružuje već dokazano ubojitu četvorku.